Kum II”, “Taksist”, “New York, New York”, “Lovac na jelene”, “Razjareni bik”, “Bilo jednom u Americi”, “Dobri momci”... filmovi su koji su Robertu De Niru, uz briljantne uloge koje je u njima tumačio, osigurali epitet jednog od najvećih glumaca u povijesti. De Niro je živa legenda, pojam nad pojmovima. Pa kako to da se već godinama nije sastao s pristojnom ulogom? Umjesto da njegovo ime bude jamac kvalitete, situacija je potpuno obrnuta: kad mu ime vidite na popisu glumaca, to je veliki znak upozorenja.
U karijeri je snimio devedesetak igranih filmova, a od toga ih je više od trideset uspio ugurati od 2000. godine do danas. Najviše je glupavih komedija, trećerazrednih akcića, trilera i ljubića. Dopuštam drukčije mišljenje, ali od te mase svidjele su mi se samo “Hollywoodske priče” (2008.) Barryja Levinsona, Rodriguezov “Machete” (2010.), a ne zamjeram mu, za razliku od mnogih, ni druženje s Fockerima. Ne treba se ni prepirati oko eventualnih pozitivnih primjera - De Niro nam je isporučio sasvim dovoljno filmova oko kojih ćemo se svi složiti da u njima nedvojbeno rasprodaje svoj status legende: “Showtime” (2002.) s Eddiejem Murphyjem, “Grad pored mora” (2003.) Michaela Catona-Jonesa, “Godsend” (2004.) Nicka Hamma, “Hide And Seek” (2005.) Johna Polsoma, “Elita ubojica” (2011.), “Godine ljubavi” (2011.) Giovannija Veronesija...
Da skratim, samo u posljednjih nekoliko tjedana izložio nam se u katastrofalnoj, diletantskoj “Sezoni lova”, odbojnoj “Malaviti” Luca Bessona i otrcanim “Momcima iz Las Vegasa”. Kako je to moguće? Zašto to radi? Umjesto da status legende koristi po principu “glumi malo, glumi dobro”, mora promatrati kako filmove u kojima glumi kritika mrvi u prah, a njegovi fanovi na internetu pitaju se: “Hoće li Robert De Niro više ikada snimiti dobar film?”, “Zašto De Niro ne uspori?”, “Robert De Niro jednostavno nastavlja snimati loše filmove”, “Robert De Niro: Kada je sve pošlo loše?”...
Teško je išta reći u De Nirovu obranu. Da bismo mogli dati prave odgovore trebali bismo ući u njegovu glavu, ali postoji nekoliko uobičajenih fraza ili razloga koje veliki glumci navode u takvim slučajevima. Prvo je, naravno, novac. Dobro je poznat slučaj Marlona Branda koji je pristao pojaviti se na petnaestak minuta u “Supermanu” (1973.) za tada vrtoglavih pet milijuna dolara. Tvrdi da film nikada nije gledao. Isto tvrdi i Michael Caine kada su ga pitali zašto je pristao glumiti u nekom filmu daleko ispod njegova ranga. “Nisam gledao taj film”, rekao je Caine, “ali svakodnevno gledam u bazen koji mi je sagradio”.
Dakle, bez obzira na to što možemo misliti da glumačke legende imaju dovoljno novca, kad je o novcu riječ “dovoljno” je vrlo rastezljiv pojam. (Je l’ tako, Nadane?)Drugo je najčešće opravdanje glumcima za nastupe u lošim filmovima da im se ekipa činila dobrom za druženje. O. K., tada možemo shvatiti da se nakon duljeg vremena išao družiti s Al Pacinom u akciji “Righteous Kill” (2008.), ali što je moglo djelovati izazovno ili zabavno u snimanju “Pustolovina Rockieja i Bullwinklea”?
De Niro nije nešto vičan davanju intervjua, pa ga novinari imaju rijetko priliku pitati o svemu tome. No, u slučaju loših kritika filma “New Year’s Eve” dao je dogovor koji objedinjuje povode novca i “druženja”: “Radim izbor koji je takav kakav jest... Bio sam dobro plaćen i našao sam se u situaciji da trebam to prihvatiti ili ne, a volim redatelja Garryja Marshalla. I sada je – tako kako jest.”
A kada je sve počelo? Svatko od starijih poštovatelja De Nira vjerojatno pamti svoj prvi susret s njegovim velikim promašajem. U mom slučaju, radi se o filmu “Mary Shelley’s Frankenstein” Kennetha Branagha. U razdoblju od 1990. do 1993. mogao je još zaredati nekoliko dobrih filmova, ponajprije zahvaljujući Martinu Scorseseu (“Dobri momci”, “Rt straha”), potom je i sam režirao odličnu “Priču iz Bronxa”. Tada je 1994. došao Branaghov film kao prva velika šaka u oko. Isprao je gorak okus ponovno “Casinom” (1995), ali je taj bljesak trajao kratkotrajno.
Bila je to posljednja suradnja sa Scorseseom, koji je našao novog štićenika, Leonarda Di Capria. Razloge tog neslužbenog prekida ne znamo, ali očito je De Niro taj koji bi prvi trebao pokušati prekinuti svađu.
ovo je stvarno moguce samo u hrvatskoj...isti autor koji je istog dana ostavio komentar u kojem usporeduje azru I the clash, sada komentira jednog od najvecih glumaca svih vremena...jednako pretenciozno, jednako negativno, da se covjek upita od kud autoru svo to znanje kad dolazi iz drzave s zaista malom rock I apsolutno nikakvom filmskom tradicijom?