Američka pjevačica Lizz Wright 10. ožujka otvara 15. Zagreb Jazz Festival koncertom u kinu Studentski centar. U primjereno odabran prostor starinske dvorane koja zadržava ugođaj prošlosti, Lizz Wright dolazi sa svojim podjednako antiknim, starinskim programom korijenske američke glazbe i pratećim kvintetom.
Njen posljednji singl "Sweet Feeling" najava je novog albuma "Shadow", a u intervjuu govori o svojoj karijeri, načinu rada i brojnim suradnjama s poznatim svjetskim glazbenicima.
Snimate i pjevate više od 20 godina, vjerojatno je lijep osjećaj kad vas prepoznaju i vole na raznim stranama svijeta?
Divno je i zanimljivo iskustvo da si prihvaćen širom svijeta, a istovremeno radiš nešto što ti je vrlo prirodno. Pjevala sam od malih nogu u crkvi svog oca i mogla bih reći da na neki način svoje koncerte doživljavam kao neku malu zajednicu susjeda i prijatelja koji se okupljamo radi utjehe i inspiracije.
Počeli ste kao dijete pjevajući u crkvi svog oca, to je u Americi čest način za upoznavanje s gospel glazbom i početak pjevačke karijere mnogih?
Moj otac je zapravo bio samo svećenik, a moj zadatak bio je da sviram klavir i vodim glazbu za različite dijelove crkvene službe i slavlja. To je ujedno bilo moje prvo iskustvo u vođenju glazbenika i odabiranju repertoara pjesama. Ali cijela moja obitelj vrlo je muzikalna i često pjevamo zajedno na okupljanjima u crkvi.
"Sweet Feeling" je vaš novi singl. Postoje stotine sjajnih pjesama, ali što po vama treba sadržavati neka pjesma da je odaberete u svoj repertoar?
Pjesmu "Sweet Feeling" predložio mi je moj prijatelj i producent Christopher Bruce. Ponekad nisam sigurna zašto bih trebala pjevati neku pjesmu ili zašto ju je netko predložio. U ovom slučaju odlučila sam pjesmu Candi Staton pjevati iznova na koncertima i vidjeti hoće li mi odgovarati, hoće li me zaokupiti. Svaki put dok bih je pjevala, još više bi mi se sviđala. Dobra pjesma donosi olakšanje jer poručuje nešto što moramo reći i o čemu često razmišljamo. Velika pjesma ujedno vas čini boljim pjevačem i promijeni vaš duh i osobnost. Volim taj proces.
Danas živite u Chicagu, jednom sam bio tamo i posjećivao lokalne znamenitost, upoznao Buddyja Guya u njegovu klubu Legends. Kako promatrate bogatu tamošnju tradiciju, koju i sami povezujete u svojoj glazbi?
Chicago posjeduje veliku energiju inovacije i odlučnosti. Umjetnost je središnje mjesto za skoro svaki aspekt života ovdje. Ponosna sam da živim u ovom gradu jer osjećaj da si u njemu neusporediv je s bilo kojim drugim gradom. Prolazim kraj mjesta na kojima su veliki umjetnici poput Sarah Vaughan ili Quincyja Jonesa nastupali ili čak odrastali. Chicago ima nevjerojatnu vibru.
Na svom koncertnom albumu izvodite pjesme Neila Younga, k.d. lang, Allena Toussainta, kao i vlastite originale. Ove tuđe pjesme postaju vaše prepoznatljive interpretacije, slično kao i s materijalima Nicka Drakea ili čak Bee Gees?
Uživam snimati ploče jer svaki album je poput zabilježenog razgovora i odnosa između mene, producenta i glazbenika. Ploče su nešto poput dugog eseja o nečemu meni važnom ili nečemu što me zanima. Obično se posvetim nekoj temi ili barem načelnoj ideji prije početka rada na projektu. Uživam pratiti jedan dojam iza drugog kako se pojavljuju, često radim na detaljima koje tražim i odjednom shvatim da se pojavio vrlo jasan koncept, čak nešto što nisam potpuno očekivala na početku rada. Za mene je kreativnost mješavina vodstva i slijeđenja.
Jedan od omiljenih trenutaka mi je vaša obrada pjesme "Every Grain Of Sand" Boba Dylana kojom poništava granice između gospela i rocka?
Moj dragi prijatelj Joe Henry, producent tog albuma, predložio je tu pjesmu Boba Dylana. Poezija je toliko sveobuhvatna i kinematografska da je bilo uzbudljivo već i pratiti slike koje sam stvarala u glavi dok sam pjevala kako bih lakše zapamtila tekst pjesme.
Vaš koncertni album "Holding Spaces" snimljen je u Berlinu, reagira li publika u različitim podnebljima drukčije na vašu glazbu?
Volim ljude i uvijek ću biti pjevačica za publiku. Inspirirana sam odnosom s publikom i to je vrlo važan dio moje karijere i načina na koji radim. Kad sam bila izolirana u vrijeme pandemije i bez mogućnosti nastupanja, postalo mi je još jasnije koliko mi je publika važna. Nema većeg poklona nego kada te netko sluša. Ako ti taj poklon daju potpuni stranci u nekom gradu, onda je to dar koji me čini poniznom i da se osjećam kao kod kuće u bilo kojem dijelu svijeta.
U svom radu uključujete mnoge žanrove, od akustičnog bluesa i ambijentalnog gospela do R'n'B-ja i soula?
Iskustvo povijesti američke pjesmarice i glazbe nevjerojatno je živopisno i puno kontrastnih detalja i mogućnosti. Uživam napraviti prostor za različite detalje i tajne svog života, a sve to reflektira se u zvuku i glazbi raznih žanrova kojima se bavim.
Neke od važnih suradnji su i gostovanja Angelique Kidjo i Meshell Ndegeocello na vašem idućem albumu "Shadow"?
Volim te umjetnice, dugo sam s njima bila i prijateljica, ali sam i njihova poklonica. To koliko su divne osobe jednako mi je važno kao i zapanjujući katalog njihova rada, oduvijek sam inspirirana njima.
Vaša obrada pjesme "In From The Storm" Jimija Hendrixa, koju je snimio neposredno pred smrt, nije baš uobičajen izbor za pjevače budući se radi o "gitarističkoj" glazbi?
Volim priče i pjevane pjesme često doživljavam kao priče, a tek potom i kao glazbu. Otac mi je znao čitati knjige različitih tema, uključujući Shakespearea i stare afroameričke narodne priče. Pritom je koristio različite glasove, pa sam naučila istraživati svoje osjećaje kao spektar različitih boja. Ima nešto u tome kako ta pjesma zvuči i jako je volim. Naravno, to jest rock 'n' roll, ali ujedno govori o svojevrsnom umoru i otporu da bi se preživjelo, sviđa mi se da to mogu izraziti pomoću nje.
Za našu publiku, koja je nekoliko puta vidjela Calexico, zanimljivo je da se Joey Burns i John Convertino pojavljuju na vašem albumu "The Orchard" iz 2008. godine?
Ja sam zasigurno velika poklonica grupe Calexico, oni su mi oduvijek zvučali poput predivne pustinje. Uživala sam putovati do njih i raditi s njima u tonskom studiju.
Larry Klein, Jesse Harris, Maia Sharp, Toshi Reagon neki su od autora s kojima ste zajedno pisali, što je po vama najvažnije za dobru suradnju?
Veliki autori imaju svoja posebna oruđa i talente. Uživam u suradnjama i zbog toga jer mogu naučiti kako drugi ljudi koriste riječi. Postoji velik broj načina za kreativnost jer je struktura jezika ekspanzivna, široka i snažna. Volim riječi pa je dar biti u mogućnosti raditi sa znalcima i saznati kako se neka ideja ili osjećaj mogu istaknuti na razne načine, čak ako se prije već i koristilo nešto slično.
Pojavljivali ste se na albumima legendarnih glazbenika poput Davida Sanborna, Tootsa Thielemansa, pjevali ste i s Jakobom Dylanom na tribute albumu za grupu The Band, čini se kako uživate surađivati na različitim projektima?
U digitalnom dobu možemo snimati i surađivati s drugim glazbenicima bez obzira na to radimo li zajedno, na istom mjestu, ili smo odvojeni. To je omogućilo zadivljujući utjecaj na pisanje pjesama i međusobne suradnje. Još uvijek smatram da usprkos svoj toj tehnologiji koja nam je na raspolaganju, u glazbenom poslu ništa nije važnije od izravnih veza i druženja. Uvijek kada s nekime pjevam, radim to iz razloga koji je već povezan s našim odnosom koji postoji otprije. To je glavni razlog zbog kojega u studio uvijek odlazim s lakoćom i uzbuđenošću da će se taj odnos nastaviti novim zajedničkim radom.
