Postoje glumci i postoje Glumci! U ovu drugu skupinu svakako spadaju i Jelena Miholjević i Dražen Čuček, i zapravo je čudno kako su se ti glumački prvaci dugih i uspjesima ispunjenih karijera, tek sada susreli na sceni. To im je omogućio Teatar Rugantino, kojem treba priznati da ima odličan nos za glumačku kemiju, jer upravo je to recept po kojem je nastala njihova najnovija predstava “Uvijek će nam ostati ljubav”.
I ako uvodno kažemo još i to da su oboje glumci koje bi bilo uzbudljivo gledati čak i kada bi “glumili” telefonski imenik, onda zamislite što su u stanju napraviti s tekstom koji na nov i drukčiji način secira vječnu problematiku muško-ženskih odnosa. Taj tekst djelo je Miloša Radovića, srpskog scenarista i redatelja, koji je široj javnosti možda najpoznatiji po filmu “Dnevnik mašinovođe” iz 2016. godine, ali i davnom “Balkan ekspresu 2” iz 1988. godine.
U “Uvijek će nam ostati ljubav” Radović o ljubavi govori kroz prizmu sredovječnog para: njemu je 50, njoj 40 godina, u vezi su već dva desetljeća, a gledatelj ih susreće u trenutku kada se spremaju konačno stupiti u brak.
U pet minuta, koliko je ostalo do trenutka kada će kum zatrubiti pred kućom, kako bi ih povezao do matičara, odvrti se cijeli njihov zajednički život, od prvog pogleda na nekom davnašnjem plesnjaku, do samog kraja na kojem se ponovno sreće dvoje umornih i iscrpljenih ljudi koji nisu uspjeli ostati zajedno.
Nipošto to nije nježna ljubavna priča, servirana na način romantičnih filmova tako dragih Hollywoodu, iako se to dvoje zaista vole ljubavlju u kojoj nema skrivenih motiva. Ovo je zapravo gorka životna priča o tome kako ljubav često nije dovoljna i kako se ona neumitno mijenja baš kao što godine neumitno prolaze. Ovo je priča o emocijama, o svakodnevici, ukorijenjena u ljudima koji žive tu oko nas, ali na koje autor baca krajnje ciničan pogled. Unatoč tome, njegovi junaci, na samom kraju predstave, ipak kreću put matičara. Dokazuju time iznova onu dobru staru: “ljubav je slijepa kraj zdravih očiju”, ali čak i više od toga dokazuju da i mora biti takva, jer da nije, ne bi bilo ni svijeta ni nas u njemu.
Predstavu je režirao Dario Harjaček u minimalističkom okviru scenografije Zdravke Ivandije Kirigin, koja je ujedno i kostimografkinja predstave. Nije tu Harjaček previše komplicirao, već je inzistiranjem na punim emocijama zapravo podsjetio na svoju režiju “Kate Kapuralice” Vlahe Stullija na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u kojoj je Jelena Miholjević igrala naslovnu ulogu i za koju je nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta.
Ovdje je Harjaček zajedno sa svojim glumcima zaorao po emocijama, prokopao po ljubavnim iskustvima i stvorio tako idealan okvir za glumačke bravure, u kojima se jasno vidi koliko se toga na sceni (baš kao i u životu) može postići kada glumački partneri do kraja vjeruju jedno drugom.
Jelena Miholjević ovdje igra u velikom rasponu od pomalo luckaste i zaljubljene žene koja ima samo jedan cilj, konačno se udati, preko iscrpljene majke dvoje mališana, sve do razočarane i usamljene žene koja zadnje godine čeka bez djece i bez muža, zagledajući se u čašicu i više nego što je potrebno za poticanje staračke cirkulacije. Tek na prvi pogled Dražen Čuček je imao nešto lakši zadatak. On igra zbunjenog profesora koji nema pravi razlog ni za život ni za ljubav, već se svemu tome prepušta stihijski, ali savršeno svjestan da mu slučaj namijenio pravu ženu. Nipošto nije lako u takvom liku odigrati emocije kojima se vjeruje bez ostatka, ali on je to uspio lakoćom koja iznova zapanjuje i zadivljuje.
Jelena mi je najljepša i najdraža, izvrsna naša glumica. Slažem se sa može od glumiti i imenik