Nedavno je u izdanju Profil knjige objavljen roman “Do posljednjeg daha” Jennifer Niven, knjiga za mlade koja se našla na samom vrhu ljestvice bestselera New York Timesa. Ta topla i nježna priča prati odrastanje djevojke Claudine koja se na pragu odraslog doba suočava s rastavom roditelja, prvim ljubavima i ostalim morama tinejdžerstva. Iskren, pristupačan i otvoren stil Jennifer Niven u pisanju o zahtjevnim temama poput seksualnosti i mentalnog zdravlja učinio ju je jednom od najpopularnijih autorica knjiga za mlade na svijetu. Prema njezinu prvom romanu “Sva radosna mjesta” snimljen je i uspješan Netflixov film s Elle Fanning i Justiceom Smithom u glavnim ulogama. Stoga je teško zamisliti zašto se baš Jennifer Niven našla na meti konzervativnih cenzora u Sjedinjenim Američkim Državama. Njezine knjige nisu eksplicitne ni vulgarne, štoviše evociraju svima nam poznate turbulencije tinejdžerskih godina, kada su svi problemi značili život ili smrt, a svi osjećaji kao da su bili življi i vibrantniji. Depresija, anksioznost, vršnjački pritisak, prva ljubavna i seksualna iskustva, ali i prva razočaranja po ulasku u svijet odraslih, stvarne su prepreke i zavrzlame kojima se nose mladi ljudi diljem svijeta. A pisati i pričati o njima nipošto ne bi smjelo biti sramotno ni zabranjeno, smatra Niven.
Vaše knjige “Sva radosna mjesta” i “Do posljednjeg daha” našle su se na meti cenzora i konzervativnih kritičara, a pričalo se o tome kako će ih, zajedno s nizom knjiga, i zabraniti u nekim školama u SAD-u. Što se na kraju dogodilo?
Otkad je prvi put objavljena, knjigu “Sva radosna mjesta” kritizirali su brojni školski sustavi i odrasli u SAD-u koji smatraju da su tinejdžeri “premladi da bi čitali o temama poput depresije i suicida”. Unatoč tome što se tinejdžeri više nego ikad bore s problemima mentalnog zdravlja i prečesto su u toj borbi sami. Nedavno, školski sustav na Floridi odlučio je na više od 110 knjiga u njihovim knjižnicama postaviti oznake “upozorenja”, i to uglavnom na knjige koje se bave temama poput vršnjačkog zlostavljanja i mentalnog zdravlja ili se u njima pojavljuju LGBTQ likovi. “Sva radosna mjesta” jedna je od tih knjiga. Za sada je nisu zabranili, ali nosi tu oznaku i slične se stvari, nažalost, događaju na puno drugih mjesta u SAD-u. “Do posljednjeg daha” nedavno je, s još 50-ak drugih naslova, izbačena iz knjižnica najvećeg školskog okruga u saveznoj državi Utah.
I u Hrvatskoj su određene skupine svojedobno ustale protiv “neprikladnih” djela u školskim lektirama, ali posljednjih godina nažalost sve više slušamo o zabranama knjiga diljem SAD-a. Što mislite, tko ili što stoji iza takvih kampanja?
Mislim da iza toga stoje roditelji koji žele pod svaku cijenu zaštiti svoju djecu. U njihovim očima, oni rade u najboljem interesu mladih ljudi, štiteći ih od knjiga koje iskreno pišu o mentalnom zdravlju, seksu, seksualnosti, zlostavljanju, drogama, alkoholu ili nasilju. Međutim, prečesto upravo ta želja za zaštitom pretvara se u uzaludne pokušaje da se od djece sakrije ono što se zaista događa u stvarnom svijetu. Ne možete izbrisati ljude i njihove priče tako što zabranjujete knjige. Mislim da mnogo toga leži i u neznanju i poricanju. Brojni roditelji koji ne žele da njihova djeca čitaju o depresiji ili suicidu time zapravo samo produbljuju stigmu da su problemi mentalnog zdravlja nešto čega se treba sramiti. Upravo djeca takvih roditelja me najčešće kontaktiraju, zahvaljujući mi što pišem o izazovima s kojima se oni suočavaju i podsjećam ih – kada na njihove brige odrasli ne reagiraju i odmahuju rukom – da u tome nisu sami.
Zašto smatrate da je korisno i poželjno da djeca i mladi ljudi imaju pristup književnosti bez cenzure i ograničenja?
Svi mi zaslužujemo vidjeti sebe i svoja iskustva u literaturi. Nitko nema pravo odlučiti što ćemo čitati. Od trenutka kada su izašla “Sva radosna mjesta”, ta knjiga spasila je nebrojene živote. Svakog dana kontaktiraju me tinejdžeri koji su zahvalni što sam tu za njih. Knjige poput moje, a ima toliko predivnih knjiga, pokazuju čitateljima da se njihov glas čuje, da njihov život ima smisla, da su voljeni i da nisu jedini koji prolaze kroz slične borbe.
Što vas inspirira da pišete o tako zahtjevnim i teškim temama poput borbe s depresijom?
Prije nego što sam napisala “Sva radosna mjesta” pisala sam publicistiku za odrasle i povijesnu fikciju. “Sva radosna mjesta” nije bio samo moj prvi roman za mlade, bila je to prva, za mene duboko osobna knjiga. Kada sam bila mlađa, voljela sam jednog dečka koji je počinio samoubojstvo. Oduvijek sam znala da želim napisati nešto o našoj vezi, o svojoj ljubavi prema njemu. Ali tek godinama kasnije bila sam spremna na to. Ta me situacija potakla na pisanje za mlade, pisanje o takvim problemima, ali to sam nastavila raditi zbog svojih čitatelja jer oni su tražili da nastavim pisati priče i davati im glas. Mislim da otvoren razgovor o mentalnom zdravlju pomaže u njegovoj destigmatizaciji. Uvijek me iznova oduševljavaju moji čitatelji, koji iskreno i otvoreno dijele svoja iskustva na internetu u komentarima i objavama i uvijek priskoče u pomoć kada vide da je nekome potrebna podrška. Tako bi svijet trebao funkcionirati. Cenzura će samo stvoriti više straha, a toga imamo i previše.
U svojim knjigama otvoreno pišete i o pitanjima seksualnosti, koju uvijek predstavljate u vrlo pozitivnom svjetlu, a ne kao nešto problematično, grešno i sramotno. U mom iskustvu, upravo su knjige vrlo koristan alat u razmišljanju o i istraživanju svojih osjećaja u mladoj dobi. Kako na to reagiraju vaši čitatelji?
Apsolutno! I mene su samu uvelike oblikovale knjige koje sam čitala tijekom odrastanja. Jedna od njih bila je “Zauvijek” Judy Blume, koja vrlo otvoreno govori o seksu i seksualnosti. Kakav je to prekrasan dar čitatelju koji se osjeća kao da ne može razgovarati sa svojim bližnjima o tome kroz što prolaze – moći uzeti knjigu i pronaći samog sebe na njezinim stranicama. Shvatiti da u ovom velikom i strašnom svijetu nismo sami.
Srećom, oni koji smatraju da su vaše knjige štetne još uvijek su u manjini. Nedavno su “Sva radosna mjesta” adaptirana u uspješan Netflixov film! Kako je bilo vidjeti svoje likove kako oživljavaju na ekranu i koliko ste sudjelovali u procesu stvaranja filma?
Bilo je zaista magično vidjeti kako su Violet i Finch iskočili sa stranice na ekran. Ne mogu vam ni opisati koliko je to bilo prekrasno i nadrealno iskustvo. Plačem svaki put kada pogledam taj film, čak i na smiješnim dijelovima, jer jednostavno ne mogu vjerovati da se to stvarno dogodilo. Imala sam priliku sudjelovati u pisanju scenarija s koscenaristicom Liz Hannah, sudjelovala sam i u castingu i bila uključena u donošenje niza odluka s producentima i redateljem. A bila sam i na setu!
Ima li planova i da se ekranizira “Do posljednjeg daha”?
Postoji velik interes za ekranizaciju “Do posljednjeg daha”, tako da držim fige!
