TV ekipa CNN–a na Kavkazu pravi reportažu o tamošnjim stogodišnjacima. Prilaze trojici metuzalema.
– Ja imam 100 godina jer sam živio na planini, na zraku. Jednom ili dvaput sam bio u gradu, popušio tek nekoliko cigareta i popio malo vina – reče prvi.
Reporteri prilaze nešto starijem čovjeku:
– E, vidite, ja imam 110 godina, ali se nikad nisam ženio, nikad bio u gradu, nikad pušio ni pio. Samo čisti zrak i kefir.
Na kraju prilaze onom naizgled najstarijem:
– Ja sam normalno živio za razliku od njih. Ženio sam se pet puta. Često sam odlazio u grad, a još uvijek puno pijem i pušim.
– Nevjerojatno! A koliko je vama godina?
– 40!
Ponekad slinim nad tipkama kompa. Ponekad laprdam i sprdam se s emocijama. A ponekad tražim otisak veselijih priča. Evo jedne “dugovječne” storije o tri velikana, moja draga znanca koji su zdravog duha i bistre glave protegnuli svoje živote do stote.
ZVONIMIR ROGOZ je glumac kojeg enciklopedija Britannica svrstava među najbolje svjetske Hamlete. Bio je ikona velikog platna i odigrao glavne role u mnogim filmovima, pa i u kultnoj “Ekstazi” gdje se Hedy Lamarr prvi put pred kamerama skinula gola.
– Zamislite kakav je bedaček bio njezin muž, američki milijunaš, koji je želio uništiti sve kopije filma u kojem je Hedy igrala gola. Uložio je hrpu dolara, ali neke kopije su, na sreću, preživjele i ostale dijelom filmske povijesti – pričao mi je Papa Rogoz na jednom od naših susreta.
Kad je u 90-ima s mlađahnom suprugom Agatom dobio sina Rafaela, provjeravao je očinstvo u bolničkom laboratoriju. Usprkos poodmakloj dobi potvrđeno je da je on biološki tata.
Kad su glumci u Gavelli prvi put u kolicima vidjeli malog Rafaela, konzilij za šankom je zaključio:
– Zakaj je moral proveravat dal je otac kad je mali pljunuti Papa Rogoz!
Pitao sam ga jednom zgodom, u stanu preko puta Zagrebova stadiona, nije li ipak prevelika razlika između njega i šezdesetak godina mlađe supruge? Odmahnuo je rukom i, uz smiješak, uzvratio:
– Gospodine, bolje je uzdržavati mladu ženu i njene ljubavnike nego staru ženu i njezine doktore. Pa zar nije bolje u društvu tortu lizati negoli sam staru kokoš glodati.
Družili smo se i u njegovoj vikendici u Zagorju, u Gavelli i u ulici pjesnika Kranjčevića gdje je u “Staroj poštarici” proslavio okruglu stotku. Stiglo je oko 400 uzvanika. Od političara i glumaca do tajkunske elite i malobrojnih prijatelja.
A kad je umro – tuga i završni prizor iz Formanova “Amadeusa”. Uz bljuzgavicu, zimu i vijavicu, osim rodbine iza lijesa tek desetak ljudi. A na vječni počinak je odlazio istinski glumački Amadeus koji je nakon tijekom svojeg zadnjeg nastupa u Gavelli, uoči rata, odgurnuo u stranu Šerbedžiju i Viteza pa proročanski rekao:
– Ne iskorijenite li to zlo, i djeca djece vaše osjetit će to!
Magični Shakespeareov stih iz “Rikarda III.” i danas lebdi nad našim poluprimitivnim glavicama.
Rogozova bista krasi predvorje Gavelle i trajno će podsjećati generacije na njegovu istinsku glumačku veličinu. Vjerovali ili ne, u teatar ju je dopremio sam Rogoz, a začuđenom Vitezu je objasnio:
– Dragi kolega, ak’ si ne bute sami donesli bistu, niko vas se ne bu setil.
– I to je baš tak. Imate praf – uzvratio je tada Zlatko koji još nije izlio svoju facu u bronci.
Da zaključim ovu storiju o stogodišnjem Rogozu pitanjem koje sam mu više puta postavljao:
– Što je tajna dugovječnosti?
– Trebate ispiti čašicu vinčeka dnevno, a u krevetu sa ženom, kad delate one lepe stvari, trebate plahticom pokriti leđa da ne nastradaju križa.
Nisam ga baš poslušao pa cugnem i nekoliko putnih pića dnevno, a o plahtici nikad u onim slatkim trenucima nisam ni razmišljao pa su naravno križa nadrljala.
Trebali bismo više slušati stare i mudre ljude.
DRAGUTIN TADIJANOVIĆ je svoj 99. rođendan slavio u restoranu Drageca Vukušića. Bio sam u ulozi poštara na gašenju pjesnikovih 99 svjećica. Naime, moj prijatelj Zlatko Vitez, tadašnji ministar kulture, nije bio u Zagrebu pa mi je uručio pismo za Tadiju koje je pročitano na fešti.
Kad je službeni dio odsvirao kraj, pitao sam slavljenika koja je tajna njegove dugovječnosti. Pogledao me “ispod obrva” i uz smiješak obećao:
– Ako ćete biti živi kad budem slavio okruglih 100 godina, otkrit ću vam eliksir vječne mladosti.
Nisam se dočepao recepta, ali je zato Tadija na “moje oči” kralju kulena Tomislavu Galoviću na komadu kartona napisao:
– Kulin je svemoguć!
Čudi me da Tomo to ne lijepi na svoje delicije.
A Tadijin kolega i moj dragi prijatelj Dubravko Jelačić-Bužimski otkrio mi je tajnu njegova beskonačnog trajanja:
– Tajna je u tome što Tadija nikad u životu nije podigao ništa teže od olovke.
Kad mi je to šapnuo, okrenuo se kolegi stogodišnjaku:
– Tadija, bumo se videli na stotom rođendanu?
– Kako ne. Ja ću sigurno doći, a i vi, ako budete živi, obavezno navratite.
Eto takav je bio čovjek čija majka u našim lektirama “bijelo platno tka”.
JOSIP KOŽARIĆ – KOŽA bio je igrač utakmice u svojim 90-ima. Često se na Old Kapelščaku, malonogometnom terenu Zlatka Viteza u Stubakima, haklalo do besvijesti.
Najteže je bilo pronaći golmana.
Pogotovo kad se standardni broj 1, producent Željko Sablić, oprostio u 76. godini na spektakularnoj tekmi u Bizeljskom. Tad smo pobijedili domaćine na terenu u “Rio grande” s 5 – 0 i ugrabili janje.
Vjerovali ili ne na toj tekmi uz Sablju i nas nekoliko “matorih” igrali su Igor Bišćan (Liverpool), Tomo Šokota (Benfica), Mihael Mikić (Kaiserslautern), Ico Banović (Werder)… Početni udarac izvela je Zorica Andrijašević Dona.
Sve se naravno vrtjelo oko odlazećeg slavljenika Željka Sablića.
– Pročitao sam davno u beogradskom “Sportu” članak pod naslovom “Sablić prvi propevao”. Koja je to priča – trznem Sablju uz Berkovićeve bajkovite kapi.
– Ma to ti je ona Afera tiket o namještanju tekmi za sportsku prognozu.
– Mora da ste dobro zaradili?
– Kaj me zajebavaš. Branil sam za Metalac, pustili smo tekmu, a ja sam dobil taman tolko penez da kupim dječja kolica jer mi je žena rodila.
I kao što rekoh, velikog Sablju naslijedio je između vratnica puno stariji Josip Kožarić, čuveni akademski kipar.
Prvi nastup i prva pobjeda.
Uz gemište smo, po običaju, birali igrača utakmice. Jednoglasno smo izabrali Kožu.
– Taj mi je obranio više “zicera” od Tome Ivkovića – žalio se Pavo Kremenić koji je barem tri puta, iz voleja, nemilosrdno pogodio Kožarića u glavu.
Ma pucalo se iz svih pozicija bez imalo žaljenja iako je čovjek ušao u devedesete.
– Dobro sam izvukao živu glavu. Pa tu se, bogati, igra “na nož” – rekao mi je Koža i ispričao nam, uz putni histrionček, vic o metuzalemima koji i dandanas prepričavam:
Novinarka došla na razgovor na 100. rođendan poznatog jazz-glazbenika, a kraj njega boca viskija i šteka cigareta.
– Pa vi još pušite!
– Nekad je šteka bila malo, a sad uglavnom kutija dnevno.
– Još i pijete!
– Prije je boca bila malo, a sad nekoliko čaša dnevno.
– Pa zaboga, i tako ste dočekali 100 godina?
– Eh, da sam znao da ću živjeti 100 godina, ja bih se čuvao.
A bogme ni Kožarić se nije štedio braneći gol na Old Kapelščaku.
Vitez je, nakon što smo čovjeka u 90-ima proglasili igračem utakmice, prekopao teren i posadio voćke.
I danas kad prošećem Bogovićevom i gledam ono Kožarićevo sunce, sjetim se koliko ga je samo puta lopta pogodila u glavu.
A eto, usprkos tome doživio je stotku.
Mislim da se radi o kiparu Ivanu Kožariću a ne Josipu, ako je njegovo Prizemljeno sunce u Bogovićevoj.