Kada godinama dolazite na neki glazbeni festival, kao što ja imam sreću pratiti od samog početka onaj barokni na Korčuli, podrazumijeva se da od programa očekujete mnogo. Korkyra baroque to ispunjava zahvaljujući Lauri Vadjon, pa Korčula na jugu svakog rujna postaje ono što je već desetljećima Varaždina na sjeveru: sinonim za baroknu glazbu.
Uz Hrvatski barokni ansambl, sada već tradicionalni rezidentni sastav u Korčuli, iz Zagreba je i ove godine na festival došao vrhunski vokalni ansambl Antiphonus, odajući svojim programom počast 450. godišnjici rođenja Claudija Monteverdija, a ovacijama je ispraćen i slovenski kvartet nakon izvedbe programa malih komornih bisera velikih baroknih majstora. Ali, Korkyra se trudi svake godine ukrasiti i ponekom uzbudljivom rijetkošću. Nečim od čega vam ostanu otvorena usta i o čemu se priča barem do sljedećeg festivala. Ove godine to je bio nastup austrijskog trija Schikaneders Jugend.
Pocupkivanje i jodlanje
U skladu s imenom bečkog umjetnika i impresarija pučke zabave Schikanedera, najpoznatijeg po narudžbi i produkciji Mozartove Čarobne frule, ta trojica sjajnih glazbenika na vrhunski i virtuozan način zabavljaju sebe i publiku popularnom glazbom 18. stoljeća. Tu se pocikuje i pocupkuje, jodla, lupa, puše i gudi na kojekakvim glazbalima, među kojima je i drombulja.
To je primitivno i drevno glazbalo, azijskog podrijetla, poznato još u drevnoj Kini. Kako se drombulja na drombulji znaju svi oni koji su gledali kultni film “Ko to tamo peva”. Ono na čemu “svira”, odnosno onaj monotoni uvijek isti ton iz nekog predmeta koji drži na ustima otkida onaj mali Rom pored većeg harmonikaša, to je pučki instrument narodnog imena drombulja. Na engleskom govornom području nazivaju ga kroz stoljeća i sve do danas ili usna ili židovska harfa (jaw ili jew harp). Na talijanskom trombula, odakle očito i ime drombulja.
Bio je to kroz povijest uglavnom vašarski instrument za pučku zabavu. A onda se dogodilo jedno malo povijesno glazbeno čudo.
U 18. stoljeću u znamenitoj austrijskoj opatiji Melk živio je redovnik koji je, kad se nije molio Bogu, nevjerojatno vješto svirao drombulju. U isto vrijeme tamo se najprije školovao, a onda se u Melk i kao profesionalni glazbenik vratio Johann Georg Albrechtsberger, jedan od najboljih majstora kontrapunkta svog vremena, a očito i vrlo duhovit čovjek. U galantnom pretklasičnom stilu, u koji se rascvao barok, Albrechtsberger je komponirao osam koncerata za drombulju i gudački orkestar, ne kao šalu, nego majstorski i znalački napisane kompozicije. A u Korčulu je ove godine, kao jedan od trojice Schikanederovih mladića, došao i Albin Paulus, specijalist i virtuoz na više starih i pučkih instrumenata, poput gajdi i – drombulje.
Drombulja se sastoji od okvira i metalnog jezička koji se trza prstima, a kao rezonantna kutija služe usta svirača. Ali, jedna drombulja i jedan jezičac znače i jedan ton. Zato solist u Albrechtsbergerovim koncertima, od kojih je jedan u korčulanskoj katedrali odsvirao Albin Paulus uz Hrvatski barokni ansambl, mora na prstima imati nekoliko drombulja.
Senzacionalan program
Ali, koristeći se ustima, u kojima može biti više ili manje zraka, Paulus je u solističkoj kadenci prvog stavka odabranog koncerta pokazao da se čuda mogu raditi i na samo jednoj drombulji, proizvodeći i koristeći alikvotne tonove temeljnog tona. Paulusov nastup bio je jednostavno senzacionalan. Usta su nam bila otvorena, pričat ćemo o njemu barem godinu dana. Cijeli program bio je dio namjere da se ove godine u što više točaka i programa pokaže što više zabavnih lica barokne i pretklasične glazbe. U tom stilu zamišljeno je i večerašnje zatvaranje festivala pred korčulanskom gradskom vijećnicom: uz baroknu glazbu, ali i ples.
