vanuo je lijep, sunčan dan. Rano sam ustao. Do ponoći je još daleko.
Skuham crnu kavu, zatim popušim tri-četiri cigarete. Čekam da me sin nazove. Dogovorili smo se da ga vozim na košarku. Čekam do deset. Deset i petnaest. Deset i trideset... jedanaest.
Ne zove.
I vrijeme se počinje kvariti. Naoblačilo se. Ne znam što da radim pa počinjem spremati ručak. Kuham. Prilično dobro. Nešto me zebe; navlačim džemper iako je u kuhinji toplo. Zovem gazdaricu i studenta na ručak; želim razgovarati. Bilo s kim.
Čim smo pojeli, gazdarica odlazi hraniti mačke. Skuham kavu i ponudim je studentu. Ispričava se. Mora hitno na fakultet. Tako kavu pijem sam, čekajući da me netko nazove. Ali, ne zove nitko. Popušim još nekoliko cigareta, a onda i ja moram na posao. Radim poslijepodne.
Jako je vjetrovito. Prohladno. Počinje kiša.
Vraćam se kasno na večer s posla mrtav umoran.
- Je li me netko zvao? – pitam gazdaricu.
- Ne... koliko ja znam, nitko.
Pokucam studentu na vrata.
- Dečec... je li me netko tražio?
Podigne pogled s knjige i nasmije se. Odmahne glavom. Zatim taj svoj pogled uperi u mene. Frižak, mlad rendgen, vidi skroz! Jasno mu je da sam olupina, da sam se ovdje nasukao i ostao visjeti na petnaestom katu, u pustom sobičku, pedesetogodišnjak-podstanar, nakon što se more života povuklo naniže.
- Hoćemo li po jedno pivo?
- Ne... hvala! – kažem i pažljivo zatvorim vrata njegove sobe da ne zalupe zbog propuha. A žao mi je što nisam prihvatio! Nekako, kao da više ne znam što hoću, a bilo bi vrijeme da znam.
Ponovno uhvatim sebe kako gledam kroz prozor. To mi se u zadnje vrijeme sve češće događa. Stojim pred prozorom, gledam van, a da uopće ne znam otkad tu tako stojim i što zapravo gledam. Onda prozoru protestno okrenem leđa. Dočeka me sobičak: krevet, ormar i minijaturni pisaći stol, sve u svemu – dva za dva.
Grom me opet privuče k prozoru. Srećom je otvor pozornice nerazmjerno velik u odnosu na kazalište, koje je u ovom slučaju moj sobičak. Ima se što gledati. Najprije je u prozoru mrkli mrak, baš kao u kazalištu tik pred početak predstave. Zatim munja raspara zastor. Jedna, druga, treća... Izranjaju prigradska naselja s brdima u pozadini kao savršene projekcije. Ponovo tonu u mrak i opet izranjaju, uz tresak gromova. Nebesa se potresaju. Pitam se kako li se samo zove potres na nebu? Možda nebotres, tko zna? Kakva predstava! Oni gore noćas valjda priređuju lud tulum kad su to sve smiješali skupa. A jutro je toliko obećavalo.
Pogledam na sat. Kasno je! Ipak, idem do telefona.
- Ivana!
- Tata... ti si?
- Da, ja sam...
- Zaboga... u ove sate! Je li se nešto dogodilo?
- Nije. Samo onako, mislio sam, ako još ne spavate...
- Ne... gledamo film. U zmajevu gnijezdu... super je! Daj, molim te, nazovi sutra...
Klik... klik... klik...
Kolebam se trenutak, zatim okrenem drugi broj.
- Ja sam... Kako ste...
- Ako si sad nazvao samo zato da me to pitaš, hvala lijepa... Već sam u spavaćici.
Glas moje bivše supruge napet je i uzrujan. Ne voli da je zovem. Njezina je filozofija takva: ako smo se razišli, onda smo i raskrstili.
- Mislio sam... ako je Luka još budan...
Ne volim kad mi glas tako uplašeno zvuči kao da se ispričavam, ali, što mogu, to u posljednje vrijeme dolazi samo od sebe.
- Tata, oprosti... Došao Danislavov tata po mene kolima baš kad sam te htio zvat...
- Nije važno... nego, kako ste prošli?
- Izgubili smo, uf...
- Kako? Koliko...
- Osamdeset osam prema dvadeset i četiri...
- Pa kako to... toliko?
- Čuj... izbacilo nam dvojicu zbog pet ličnih, a nismo imali dovoljno igrača pa smo u drugom poluvremenu igrali samo nas četvorica.
- A u prvom poluvremenu... koji je bio rezultat?
- Tata, ne čujem te dobro, ne valja ti telefon!
- Kakav je bio rezultat u prvom poluvremenu? – vičem u telefon da nadglasam grmljavinu koja jednako praši i buči vani i u slušalici. Mora da su oni gore noćas poludjeli. Nebo je noćas pravi disco. Najžešći.
- A to... loš! Pedeset i šest... petnaest! Ali, znaš, dao sam prvi koš... Tricu!
- A poslije?
- Više ni jedan, tata. Možeš li to zamisliti?
- Ha... jedva.
- Čuj, tata, slabo te čujem, a i umoran sam. Bog... idem u krevet!
- Čekaj... Je li ti Miki doma?
Stanka. Čujem kako mi srce udara kao da se događa nešto važno. Presudno. Suze mi polete na oči kao ono proljetos kad sam ga potajice, iza ograde na Srednjoškolskom, promatrao kako hakla s klincima. Nježan dječarac. Jedanaestogodišnjak. Bog zna koliko mi nedostaje druženje s njim. Samo da ne poklopi slušalicu!
- Evo me, tata! Luka kaže da me nešto trebaš...
Glas mog najstarijeg također je opor.
- Pa... pa... - zamuckujem, zatim automatski, laktom, skinem zadnju suzu s obraza i nakašljem se da pročistim grlo.
- Pa... kako si, sine?
- Što? Zato me trebaš... da pitaš kako sam?
- Da... samo zato.
- A... vraga, stari! Znam ja tebe. Stoput sam ti rekao, nađi si neku poštenu mačku pa me onda pitaj kako sam!
- Hvala ti na savjetu, sine... Laku noć!
- Ej, tata...
Klik... klik... klik...
Od jada, grizem nokte. On me jedini razumije, a njemu uvijek spustim slušalicu. Pođem do ormara. Zgrabim flašu i nalijem si jednu rakiju. Trgnem naiskap. Osjetim kako rakija kao melem ispire jad iz krvnih žila. Trgnuo bih još jednu, ali srećom pogledam na sat. Petnaest je do ponoći. Druga bi rakija sad više odmogla nego pomogla. Sjednem i zapalim cigaretu. Buljim u taj pakao iza prozora; bijes i bljesak našli su se noćas zajedno, protiv mene. Kiša udara o stakla kao da je poludjela. Pušim. Da odustanem, pitam se, ili ne? E, baš ste se noćas našli, protutnji mi ledena misao kroz glavu kao da se iznutra borim s olujom-vragom - nećete vi mene!
Ni sam ne znam jesam li ja to noćas toliko hrabar ili rakija čini svoje?
Točno u ponoć ustanem, otvorim prozor, razmotam mornarske ljestve i pustim ih da kliznu niz neboder. Čim se prebacim preko prozora, već sam mokar. Oni gore noćas tulumare do kasno.
Visim pred prozorom na četrnaestom katu i zurim dolje, u provaliju. A dolje je mračno kao u grobu. Za trenutak mi se zavrti u glavi, a i ruke mi se kližu jer su mokre. Vjetar njiše ljestve, samo što ih ne odnese, tako da jedva održavam ravnotežu. Mislim, da me Ivana sad vidi ili Miro? Ili ne daj Bože... Luka?
Kucam grozničavo na staklo. Ugovoreni znak.
- Jesi li ti poludio? Bježi... eno ga u kadi!
- Rekla si... četvrtak, u ponoć! – vičem šapatom kroz jedva odškrinuti prozor. A usta su mi puna kao da me vjetar umjesto kišom zasuo pijeskom. Samo što se ne ugušim!
- Vratio se iznenada! Luđače... bježi!
Ne treba mi dvaput govoriti. I sam vidim, ovako viseći na štriku, da je upalio svjetlo u hodniku.
Penjem se gore, a srce mi bjesomučno udara. Čujem ispod sebe škripu. Ako me on sad vidi, gotov sam. Pustit ću se pa neka me vjetar odnese! Ubacim se u svoj sobičak kao pokisli ptić, krajnjim naporom. Padnem na lakat. Uh, što boli! Nema veze! Žurno smotam ljestve. Dolje, u provaliji, opet je mrkli mrak. To je ona, za svaki slučaj, na vrijeme zatvorila prozor!
Odahnuo sam. Za noćas sam preživio. Sad još jednu cigaretu u mraku. Sam.
Hej, ti gore, kako li se ono zoveš? Hoćeš li me jedne noći, dok budem onako visio u zraku, pozvati gore, na tulum?
Odjedanput... mir! Ne sijevaju munje, ne grmi, ne pada više kiša. I vjetar je stao. Što je sad ovo?
Gledam stisnut iza prozora. Iz oblaka izranja mjesec. Čist, svijetao. Suh. Tad osjetim da se tresem cijelim tijelom pa grabim ručnik i trljam promrzle udove. A on skače. Baca se gore-dolje, onako kako naiđe na koji oblak. Kao usamljen jahač koji juri neznano kamo. Pružim ruku da mu iz srca iščupam nevidljivu iglu koja nas povezuje. Zatim se on smiri. Sad lagano putuje, gotovo isto onako kako ga mi ljudi već zamišljamo. Gotovo da ne mogu povjerovati u sve to.
