Emil neće dugo, kaže golubar Bobo ispred zagrebačke Gradske kavane. Veto popije svoj makjato i pita: Zašto? Barbara će mu doći glave, odgovori Bobo i nastavi čitat novine. O čemu ovaj kreten sere? Pita me savjetnik Veto. O Barbari i Emilu, kažem. Jebeš muškarca kome žena dođe glave, smije se savjetnik za marketing Veto.
Emil je s Bobom, Vetom i sa mnom išao u isti razred. U Opatiji, davno, na maturalnom putovanju upoznali smo Barbaru i sva trojica poludjeli za njom. Barbara je izabrala Emila. Zašto? Emil je bio najdobroćudniji i najgluplji. Veto je bio škrt, prosječan i razmažen. Bobo je bio zaljubljen u golube, a ja nisam mogao sakriti mucanje. Emil je bio visok i uvijek dobre volje, studirao je tehniku, Veto pravo, Bobo ekonomiju. Bilo je to prije rata.
Za vrijeme rata, Emil je u pretvorbi postao vlasnik tiskare u kojoj je bio pravni savjetnik, vozi mercedes i živi na Gornjem gradu, Bobo je dobio metak u Domovinskom ratu i kao devedesetpostotni invalid nastavio se baviti golubovima i uredno živi s trećom ženom. Veto ima nekakvu agenciju za marketing i solidnu reputaciju ženskara i nemilosrdnog jebača. Ja sam živio najbolje dok mi je bila živa majka.
Emil, Bobo, Veto i ja s vremenom smo izgubili kosu, slabije vidimo i čujemo. Kada se smijemo, mi pokazujemo proteze, Emil skupe implantate. Emilova Barbara ostala je ista. Najbolje noge u gradu, savršeno dupe, grudi, kosa, ruke bez pjega, vrat bez bora, brada bez podbratka. Duboko smo bili sigurni da je Barbara zaslužila boljeg muža. Nismo mogli skriti zavist. Mrzili smo Emila. Ne zbog stančuge i vikendice u Dubrovniku, nego zbog Barbare.
Svaka žena kad tad poželi ubiti svog muža, kaže neženja i stručnjak za marketing Veto. I svaki muž ženu, primijeti golubar Bobo, koji živi u četvrtom, lošem braku. To si negdje pročitao? Zlobno će Veto. Nisam. To znam. Imam sto sedamdeset goluba. Hranim ih belgijskom hranom i svih sto sedamdeset volim. Nikad ni jednog nisam poželio ubiti. Shvaćam što govoriš, kaže Veto. Problem je u tome da su žene temeljitije i pametnije od muškaraca, zaključim. Žene za razlikuju od muževa, znaju što žele i ostvare ono što žele, kaže glasno Bobo i odmah se ispravi: Srećom, koji put se zajebu. Zašto ne uspiju? Pita stručnjak za marketing Veto. Zajebe ih slučaj, kažem ja mucajući umjesto Bobe. – Sjećate se moje garsonijere na Iličkom trgu? – pitam. – Garsonijera u koju si se uselio kada te je izbacila Zaga – podmuklo se smije Veto. Nije Cicu Zaga izbacila, nego je čovjek pobjegao u zadnji čas, brani mušku čast golubar Bobo. Veto ima pravo, Zaga me je izbacila, ostavila je dvije torbe s mojim čarapama i gaćama pred vratima i promijenila bravu, kažem. To se meni ne može dogoditi, kaže Veto, koji ima pravilo da mu je svaka prijateljica mlađa od prethodne. Ne govorimo o nama, nego o Emilu kojeg će Barbara ubiti, primijeti Bobo. Veto, koji uvijek sve najbolje zna, kaže: – Žene ubijaju kretene, a kreteni nisu bolje ni zaslužili. Što je bilo s tvojom garsonijerom?, pita me Bobo. U predsoblju garsonijere u koju sam se uselio prijašnji je stanar Makedonac držao plinski rešo na kojem je kuhao gravče na tavče. Rešo je ostavio. Na odlasku je ostavio taj zmazani rešo. Ja sam taj jebeni rešo bacio, ostala je samo masna plinska cijev sa zatvaračem. Cijev sam obojio uljanom crnom bojom, a zatvarač žarkocrvenom. Tako je isto Barbara ofarbala cijevi u svojoj kupaonici, kaže Veto značajno. Kada smo se kartali kod Emila, nismo ulazili u Barbarinu kupaonicu, nego u Emilovu i nismo znali kako izgleda Barbarina kupaonica, tako da je primjedba Vete bila podmukla i muški glupa. Ja nastavim priču o garsonijeri: – Jedno sam vrijeme imao dobru vezu s jednom talentiranom i ambicioznom dizajnericom. Od takvih žena treba bježati, kaže Veto, one su katastrofa za muškarce i za sebe. Treba bježati od žena koje su talentirane, a ako su još i ambiciozne, to je živi užas. Ne znam što je gore. Kada su žene talentirane i ambiciozne ili kada su netalentirane i ambiciozne, govori stručnjak za marketing. Ne znam koliko je bila talentirana, ali sam znao da je stanovala na Črnomercu i da je bila udovica. Često bi prespavala u mojoj garsonijeri. Ujutro bi se pažljivo dizala, oblačila i tiho odlazila kući nahraniti pekinezera i onda u biro na posao. Koji biro?, pita Veto. To nije bitno, kaže golubar Bobo, bitno je da je žena bila pažljiva i diskretna. Jednog jutra sam se probudio, otvorim oči. Sam sam u toplom krevetu. Arhitektica se tiho i pažljivo oblači. Gledajući je, mislim da je oblačenje lijepe žene jednako uzbudljivo kao svlačenje. Kako kome, primijeti Veto. Cico ima pravo, kaže golubar. Kada se svlače, zna se što će se vidjeti. Kada se oblače, mogu iznenaditi, govori Bobo. Arhitektica je već u hlačama, oblači bluzu, preko bluze pulover. Iz torbe vadi kožne rukavice. Začudim se. Prvi put vidim da arhitektica ima rukavice. Navlači rukavice. U garsonijeri se osjećao miris graha, spavali smo kod otvorenog prozora. Vidim kako pažljivo zatvara prozor u sobi. Na prstima izlazi, malo se zadrži u hodniku, a onda čujem kako tiho zatvara ulazna vrata, kako ulazi u lift i kako se lift spušta. Jedno vrijeme ležim, onda se dignem, idem u kupaonicu. U hodniku šišti plin. Crveni zatvarač je otvoren, izlazi plin. Bobo šuti, Veto kaže: – To je po svemu kako si je opisao predobra pička za tebe, oprosti što to kažem, ali takve žene ne zaslužuju da se ševe u mizernim garsonijerama u kojima Makedonci kuhaju gravče na tavče na rešoima i u kojima vire plinske cijevi. Golubar Bobo kaže. Da si ostao spavati, bio bi mrtav. Neki je dan mom poznaniku golubaru iz Jaske eksplodirala plinska boca u autu u kojem je prevozio osamdeset tri goluba. Auto i golubi i golubar odletjeli su u zrak. Kako se zove ta?, pita Veto. Zove se Joža, odgovori Bobo. Pitam Cicu, kako se zove arhitektica, govori marketinški stručnjak. To nije važno, govori Bobo. Naravno da je samo to važno. Možda je poznam. Ne poznaš je, kažem. Veto se digne. Moram nahraniti golubove. Idemo, kaže. Bobo i ulazi u Bakačevoj u svoju trideset godina staru Četvorku, Veto i ja krenemo prema Trgu. Ulazimo u Krašev cafe na sladoled. Dok čekamo konobara, u cafe ulazi veselo i brzo moja dizajnerica. Elegantno obučena, s crnim naočalima i skupom Hermes torbom. Zaustavi se kod našeg stola, govori mi da je sretna što me vidi i pita: Pa gdje si? Kaj delaš? Nigdje te nema... Veto uvuče trbuh, ustaje. Gleda dizajnericu. Zašto me ne upoznaš s elegantnom i šarmantnom mladom damom? Pita me stručnjak za marketing Veto i glupo muški bulji u žensku. Upoznam dizajnericu i Vetu. Kada smo izašli na ulicu, ja sam otišao prema Trgu, a Veto i dizajnerica prema Frankopanskoj.
U siječnju smo pokopali Emila, a početkom veljače stručnjaka za marketing Vetu. Talentirana dizajnerica preselila se s pekinezerom Barbari.
