Bili su to zlatni dani. Čini se kao jučer. Diljem Hrvatske gradile su se ceste, autoceste, tuneli i mostovi. Gradile su se i luke, komunalna infrastruktura i plinovodi. Tržište nekretnina je cvjetalo. Tisuće stanova gradile su se diljem zemlje. Okretale su se milijarde, a svi su dobili svoj dio. I pohlepni građevinari i strane banke i država, a na kraju i sami građani guštajući u svom novostečenom stanu, kupljenim uz pomoć tridesetogodišnjeg kredita u švicarcima. Bilo je to zlatno vrijeme razdoblja kojeg su mediji prozvali Sanaderovim narodnim kapitalizmom. Iza tog kićenog naziva ustvari se skrivao – otkrit ćemo to kasnije – rudimentarni sistem dogovorne ekonomije temeljen na ideji raspodjele društvene imovine povlaštenim pojedincima i interesnim skupinama. Njegov simbol i najpropulzivnija grana, htio to netko priznati ili ne, bio je građevinski sektor.
Nebrojene milijarde državnog novca slivale su se u domaću građevinu, a ti golemi troškovi opravdavali stvaranjem nacionalnih mitova o ‘najboljim autocestama u Europi’ i lažnim obećanjima o navodnim velikim poslovima u inozemstvu. Onda je došla kriza, otišao Sanader, presušile kreditne pipe, a građevinari se našli u problemu. Prije nekoliko dana njihov sindikat objavio je kako je u zadnje tri godine u građevini izgubljeno 30 tisuća radnih mjesta, te apelirao na pomoć od države. Odmah se javio resorni ministar i obećao da će situacija biti bolja najesen kad krenu velike državne investicije. Uz to, podsjetio je na svoj već objavljeni projekt energetske obnove zgrada, ustvrdivši kako tu možemo biti regionalni lideri i izvoziti svoje znanje susjedima.
Građanima je to obrazloženje zvučalo poznato, kao da su ga već jednom i čuli. I jesu. Prije otprilike 10 godina kad ga je tadašnja kaoalicijska Vlada navodila kao jedno od obrazloženja zašto se pokreće ciklus cestogradnje. Danas, kad Vlada zbog golemih dugova razmišlja da te iste autoceste da u koncesiju, logično je pitanje – Koliko su hrvatski građevinari u proteklih deset godina izgradili u stranim zemljama? Zanemari li se tradicionalno tržište Sjeverne Afrike, koliko je poslova u izvozu dobiveno? Za što su nam poslužile te milijardama plaćene ‘reference’? S iznimkom pojedinih tvrtki, odgovor je porazan i uvelike sadržan u problemima koje danas prolaze nekadašnji građevinski divovi, poput Ingre, Konstruktora ili Osijek Koteksa. Golem novac koji su gotovo deset godina dobivali na dogovorenim poslovima s državom, ustvari je razlog njihovog poslovnog kraha, kao i kraha građevinskog sektora općenito. Sigurno uhljebljeni u domaćem koruptivnom sustavu dogovorne javne nabave, domaći građevinari naprosto su zaboravili poslovati za novac.
A izvan granica Hrvatske, drukčije se teško posluje. Dakako, u Vladi čiji je cilj što brži rast i očuvanje radnih mjesta, logično je rješenje da se građevinare spašava. Najlakše je to učiniti kroz javne investicije, pa makar to bila tek novu kuru iste terapije koja ih je i upropastila. No, imamo li mi kao građani pravo biti razočarani? Jer, svaka mjera za spas građevinara, svaka kuna posla velikim kompanijama iz tog sektora, kao i svaki atom snage uložen u njihovu sanaciju, ustvari je i ulog u spas pokvarenog ekonomskog sustava zbog kojeg i jesmo u ovoj situaciji. Postoji cijeli niz segmenata hrvatske privrede gdje je pomoć potrebna.
Prije nekoliko dana u medijima je gotovo nezapaženo prošla vijest o propasti više manjih domaćih tekstilnih kompanija, na čelu s međimurskim Angelom. U dvadeset godina u tekstilnoj industriji izgubljeno je više od 100 tisuća radnih mjesta. Većina toga bile su žene, s znatno manjom mogućnosti ponovnog zaposlenja. Ipak, sjeća li se itko nekakve dobro osmišljene i provedene strategije pomoći tom sektoru? Vjerojatno ne. Razlog je prozaičan. Ceremonije rezanja vrpci na otvaranju dionica novih autocesta znatno su atraktivnije. Bilo bi šteta da tu divnu tradiciju prekinemo.
Pardon, preciznije: Udarnička značka zlatnog kokota pod šljemom Alije Sirotanovića.Nda.