Dragi moji, znate li da smo zamalo svi mi postali nobelovci? Nagrada nam je pobjegla za nepunih osam mjeseci, koliko nedostaje do stupanja u punopravno članstvo. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso kazao je da je to nagrada koju nisu dobile političke strukture, već svaki od 500 milijuna stanovnika Europske unije.
Da smo primljeni ranije, i mi bismo bili u toj nagrađenoj gomilici. Ali nismo! No tu je i svojevrsna utjeha – mi smo jedan od razloga zbog kojih je Unija nagradu dobila. Ili točnije, upravo EU nas je nekako obuzdao, izvukao iz mržnje i nagnao da razmišljamo o nekoj zajedničkoj budućnosti u kojoj neće biti međusobnih ratova, kao što nije bilo u Europi posljednjih 67 godina.
Cijela ta priča vrlo je zanimljiva u prvom redu zbog činjenice da je nagrada dodijeljena za neka dostignuća u prošlosti, ali i za budućnost, te da je odbor koji ju je dodijelio želio da ona bude svojevrsni osigurač, odnosno jamstvo da kriza u kojoj se Unija sada nalazi neće u prah i pepeo pretvoriti sve ono što se tegobno izgrađivalo posljednjih pedesetak godina. No kada se promotri današnja Europa, vrlo je lako zaključiti da su podjele i razlike između mirnog sjevera i sve siromašnijeg i sve eksplozivnijeg juga i istoka kontinenta sve dublje i da će iz mjeseca u mjesec bivati još dublje. Ne treba zaboraviti ni da Grčka ili Španjolska zaista počinju nalikovati na ratna poprišta na kojima vlada siromaštvo, nezaposlenost, umalo i glad...No najgore što se događa u gotovo svim zemljama koje oplakuje Sredozemno more, a članice su EU, jest dubok osjećaj bezizlaznosti i besperspektivnosti.
Je li takvoj Uniji trebalo dati Nobelovu nagradu? Dok neki govore da je sve to farsa i da je nagrada dodijeljena za nešto što bi tek trebalo biti učinjeno, drugi tvrde da je odabir zapravo odličan jer je upravo EU jedan od najvećih i najobuhvatnijih političkih i mirovnih projekata u svjetskoj povijesti i da ga treba dovršiti pod svaku cijenu.
No koliko je Unija daleko od ostvarivanja svoga cilja? Kada se sagledaju svi elementi ove priče, nameće se zaključak da je poprilično udaljena od onoga ideala koji bi jamčio mir, slobodu, blagostanje svakom pojedincu koji živi na Starom kontinentu, što je znatno širi pojam od EU. Da zaista zasluži Nobelovu nagradu za mir, Unija bi trebala intenzivno i djelotvorno raditi na nekoliko fronta.
Prvi je svakako sama Unija koju bi doista trebalo učiniti zajednicom u kojoj svi narodi koji joj pripadaju žive u relativno sličnim uvjetima. Drugi, težak zadatak, jest da integrira i one dijelove Europe koji bez ikakve sumnje pripadaju EU, a te integracije, ako se nastave ovim tempom, neće biti okončane i za idućih četvrt stoljeća. Srbija je od punopravnog članstva udaljena barem dvostruko više nego što je to bila Hrvatska kada je krenula u taj proces. Usto, Bruxelles nema mrkvu za Srbiju i ne trudi se da pronađe nešto što bi Beograd doista motiviralo da zagrize u proces integracija u trenutku kada ni predsjednik ni vlada ne vide to kao nacionalni prioritet. A da bi se riješila Srbija, treba riješiti i Kosovo, a na prvi pogled dužnosnici u Bruxellesu nabiju vreću na glavu svaki put kad netko i spomene da bi se Kosovom trebalo temeljitije i konstruktivnije pozabaviti. Bosna i Hercegovina vjerojatno je još udaljenija od integracija u Uniju jer je riječ o zemlji koja s unutarnjim ustrojem zasnovanim na Daytonu ne može ni pomisliti da krene u integracije...
Tu su još Crna Gora, Makedonija, Albanija... Ukratko, velik i ozbiljan posao. I na kraju, EU bi trebao uložiti napor u to da stabilizira krizna žarišta na svojim rubovima kako više ni tu ne bi bilo potrebe za bombama. Libanon, Iran, Sirija, Izrael, Irak – samo su neke od zemalja na samim granicama Unije koje i te kako vape da se netko njima pozabavi na pravi način... Mnogo, mnogo posla! U trenutku kada se sve ovo pretvori u stvarnost, Unija će moći kazati da doista zaslužuje Nobela i da je ispunila očekivanja koja je od nje imao odbor za dodjelu nagrade.
Je...š ga, uteče mi Nobel za dlaku!