Haaški tribunal zamišljen je kao institucija koja će sankcionirati ratne zločine, ali i doprinijeti procesu pomirenja u regiji. O prvom bi se i dalo raspravljati, ali drugi cilj sasvim izvjesno nije ostvaren. Zasluge za to umnogome pripadaju političarima koji su neodmjerenim komentarima pojedinih presuda samo pojačavali emotivne reakcije koje su odluke Haaškog suda izazivale u državama bivše Jugoslavije.
Pomalo neočekivano jedna je takva izjava nakon prvostupanjske presude šestorici Hrvata iz BiH došla od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Iako je u dosadašnjoj političkoj i državničkoj karijeri često djelovao u smjeru međunacionalnog i međudržavnog pomirenja, Izetbegović je ovaj put, nepotrebno, postupio potpuno drugačije. Očito zadovoljan izrečenom presudom Prliću i ostalima, Izetbegović mlađi dao je izjavu u kojoj je „Tuđmanovu Hrvatsku“ po ciljevima, metodama i rezultatima djelovanja u BiH izjednačio s Miloševićevom Srbijom. Otišao je i korak dalje pa je presudu „šestorki“ iskoristio kako bi zadao konačan udarac „ambicijama za stvaranje trećeg entiteta“, kako sarajevska politička i medijska scena etiketira sva nastojanja da se ustavno i teritorijalno položaj hrvatskog naroda u BiH izjednači s položajem dvaju drugih konstitutivnih naroda.
Dakle, politički predstavnici Hrvata BiH u budućim razgovorima o ustavnim promjenama ne bi se trebali boriti za institucionalnu ravnopravnost svog naroda jer je to, po Izetbegovićevu mišljenju, jednako agresiji, genocidu, ratnom zločinu.
