U Varšavskoj se od svega ipak ponajviše događa čista društvena romantika! Renesansa demokratskog rock’n’rolla. Čista Europa. Što ima ljepše nego kad se u ovome tako individualiziranom svijetu, u kojem većina uglavnom brine svoju brigu, različite generacije Zagrepčana nesebično danonoćno okupljaju na jednome mjestu, ne zbog toga da bi prvi kupili svoj primjerak Harryja Pottera, iPada ili zbog neke rasprodaje, već oko puke ideje u čijim je temeljima kako nije u šoldima sve.
I to nam se događa upravo kad je ljudsko dostojanstvo u Hrvatskoj dosegnulo vrhunce karikaturalnosti s bogataškim obiljem, simbolikom i moći s jedne te plaćanjem nadnice u paštetama kojima je istekao rok s druge strane.
Možda je investitor Varšavske žrtva svega toga, ali to sad i nije važno. Što bih dao da kao novinar futurist mogu vidjeti Varšavsku, vlast u Zagrebu, poduzetništvo i pravnu državu za pola godine, godinu ili pet, pa da se s reporterskim dojmom iz budućnosti mogu osvrnuti na aktualni prosvjed i sve njegove aktere, prosvjednike, gradonačelnika Milana Bandića, ministricu Marinu Matulović-Dropulić, građevinskog poduzetnika Tomislava Horvatinčića, državnog odvjetnika RH Mladena Bajića, Upravni sud...
Hoće li tada poduzetnička čizma samodopadno udisati automobilska isparavanja šetajući se garažom, hoće li se više itko sjećati Milana Bandića, hoće li se u nepromijenjenoj gradskoj kulisi održavati neki posve drukčiji prosvjed, ili je i ovaj trenutačni možda jedan od povijesnih kakvim je prosvjed ispred nekadašnje komande JNA u Zagrebu učinio Vlado Gotovac svojim vrhunskim oratorskim umjetničkim djelom 30. kolovoza 1991. godine.
Nikad se neće moći egzaktno izmjeriti njegov društveni utjecaj, ali tko zna kakva bi bila hrvatska povijest i što bi bilo s mnogima od nas da nije bilo tog govora nad govorima u kojem je došao do izražaja sav Gotovčev govornički talent, erudicija i elokvencija te koji je svojom snagom mnoge inspirirao na različita djela.
Za razliku od današnjih organizatora prosvjeda, tada su društvene okolnosti bile takve da je zbog količine i karaktera nepravdi koje su izravno dirale svakoga ponaosob bilo relativno jednostavno okupiti bogate i siromašne, mlade i stare, intelektualce i radnike, žene i muškarce... oko zajedničke ideje.
Danas to i nije lako, osobito ne kad se prosvjedi bave parcijalnim temama. Samo ove godine s manjim ili većih uspjehom održani su diljem zemlje deseci prosvjeda, od “institucionalnih” sindikalnih, seljačkih, studentskih, novinarskih, mljekarskih... do onih protiv krzna, imena zločinca Tita u nazivu zagrebačkog trga, protiv zatvaranja rodilišta, protiv bacanja jajašaca, s toljagama protiv azbestoze, pa čak i prosvjed protiv prosvjeda...
Toga su očito svjesni i organizatori prosvjeda u Varšavskoj, sada već s ozbiljnim iskustvom, koji su okupili dovoljno šaroliku ekipu koja je sposobna duhovitim idejama, svježinom, upornošću i organizacijom kanalizirati zavidno buntovničko iskustvo različitih generacija oko zajedničkih frustracija. Prosvjedi su sociološki uvijek intrigantni jer se nikad ne zna u što se mogu izroditi.
Jedno je gotovo sigurno. Grčka tragedija u Varšavskoj se neće dogoditi. Nakon policijskih pogrešaka za zimskih prosvjeda u Varšavskoj zbog kojih su dobili političke, sudske i medijske packe, pa i zbog nedavnih nereda u Maksimiru, policiji su novi neredi najmanje potrebni.
Neredi su pogubni i za kapital. Ali, nasilje bi simpatije mnogih okrenulo protiv prosvjednika pa stoga organizatori stalno upozoravaju sudionike da ne “uzvraćaju na provokacije”.
Samo tada bi i Vlado Gotovac svoj govor u Varšavskoj započinjao “Ja vas volim i ja se s vama ponosim”, a završio s: “Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim”.
Ovdje se nezna jesu li jadniji prosvjedi ili ovi koji ih vode. Što se tiče lustracije kada bi se ona u Hrvatskoj provela mnogi koji su danas glasni šutjeli bi od srama, znajući da svi znaju što su im roditelji i rodbina radili.