Zagrebački koncert za Luku Ritza nije bio samo homage tom ubijenom
dečku. Taj je dobrohotni, no okasnjeli koncert na Cvjetnom trgu, ujedno
i alibi našim uspavanim savjestima. Kada su Luku zatukli obijesni i
okrutni vršnjaci “jer im je bilo dosadno”, Zagreb je zapravo šutio!
Hrvatska, također. Svi smo se zgražali, ali i ništa više. Kada je u
Vinkovcima, isto tako iz vršnjačke obijesti, ubijen školarac Josip
Klasnić, opet zgražanje, ali ništa više premda nam je poslije smrti i
toga školarca bilo jasno da je nasilje postalo našom svakodnevicom!
Osim zagrebačke protestne svirke ispred spomenika Petru Preradoviću i
okupljenih oko svirača i pjevača, u Hrvatskoj nigdje prosvjeda!
Kada su u Sarajevu tamošnji jalijaši u tramvaju ni kriva ni dužna ubili
učenika katoličke gimnazije, valjda je polovica Sarajeva izašla na
ulice gnjevno prosvjedujući protiv divljaštva. Je li kod nas netko u
nekom gradu prosvjedovao nakon što su ubijeni Ivana Hodak i Ivo
Pukanić, nakon što su nasilnici zatukli svoje školske vršnjake? Mi
demokrata, izgleda, imamo najviše na papiru. Ali imamo mi i onih koji
bi u ime demokracije suspendirali (i) demokraciju.
Prije nego se otputio u Izrael premijeru je čak i u Saboru sugerirano
da bi možda bilo bolje da ondje ne ide jer da je kod nas sve gore te da
bi možda čak trebalo proglasiti i izvanredno stanje. Premijer je,
unatoč tim “dobronamjernim savjetima”, ipak otputovao u Izrael, a
sređivanje stanja u Hrvatskoj ostavio mjerodavnim službama. Dok
manje-više ista policija i “obavještajna zajednica” – kojima se dr.
Dragan Dabić dva ljeta brčkao po Jadranu, a oni tek kad i mi doznali da
je živopisni alternativac zapravo dr. Radovan Karadžić – i dalje traže
ubojice Ivane Hodak i Ive Pukanića, neki zagrebački srednjoškolci
policiji sugeriraju da se zbog sprečavanja nasilja mladih na tramvajska
i autobusna stajališta postave kamere, a za mlađe od 16 godina uvede
policijski sat!
Razložna je i razumljiva briga zagrebačkih srednjoškolaca za svoju
sigurnost. Ali spomenute sugestije ipak pomalo zabrinjavaju. Počesto se
kod nas i inače čuje “da je meni pet minuta vlasti”, kako “u državi
treba više reda”... A u povijesti su želje za uvođenje reda redovito
završavale ograničavanjem prava i sloboda te kobno za demokraciju.
Zašto bi u današnjoj Hrvatskoj bilo drukčije? Pogotovo zato što mi, uz
taj (arhe)tip svijesti, imamo i “demokrate posebnog kova”. Na radiju
koji se drži demokratskim par exellence svojedobno smo čuli kako jedan
takav demokrat kritizira nekadašnju vlast. On bi ih, reče, potrpao u
jedan čamac, izbacio iz njega, a onda “veslom pa po glavi”! Drugi pak,
njemu sličan, doveo bi ih na stadion, a onda ih “malo prošarao
mitraljezom”! I danas je ta vrsta demokracije jednako profinjena i
tolerantna pa bi, primjerice, na “javnu televiziju” pustila samo sebi
politički bliske i slične.
Mladeži s pravom zabrInutom za svoju sigurnost, pa i onima koji misle
da se ta sigurnost može najbolje osigurati smanjivanjem prava i
sloboda, ostaje “odgoj za demokraciju”. Ubojicama Luke Ritza i Josipa
Klasnića, koji su zlorabili svoja prava i oteli njima čak i slobodu na
život, slijedi “preodgoj u ustanovama posebnog tipa”. Naši pak
“demokrati posebnog kova” uvjereni su da su “rođeni demokrati” i da
demokratima mogu biti čak ako ne poštuju ni postulate demokracije, pa
ni pravo na jednakost i pravo na različitost. Srednjoškolcima sklonima
čvršćoj ruci može se pomoći, njima pak, teško.
A oni koji misle da je i šutnja o nasilju demokratsko pravo ne pomažu
demokraciji. Da nas je manje takvih, i prosvjeda bi u Hrvatskoj protiv
nasilja bilo više, a okupljenih na Cvjetnom trgu sigurno puno više.
Pjesma Gdje je nestao čovjek Gorana Bare, koji je pjevao i ispred
Preradovićeva spomenika, tiče se svih nas. Ne podsjeća li ono
Preradovićevo “mili, Bože, kud sam zaš’o” na današnju Hrvatsku?
BIJEDA POLITIKE
