Prizor koji gledam dok pišem ovu kolumnu ispunjava me zahvalnošću. Kasno je poslijepodne i sunce koje zapada više ne prži, nego baca blago svjetlo i sjene po dubrovačkim krovovima, zidinama, barkama i zelenom hrptu u moru opruženog Lokruma. Barem su čempresi i borovi tog otoka prije dvadeset godina ostali pošteđeni razaranja i paljevine nekim čudom, pogotovo ako je to čudo bilo posljednje zrnce razuma koje se našlo među onima koji su razum u jednom trenutku kolektivno bili izgubili.
Zahvalan sam na velikoj povlastici takvog pogleda, kao i na poslu koji ne samo da me dovodi na mjesta kao što je Dubrovnik, nego mi omogućava da na takvim mjestima susrećem i ljude kao što je Daniel Barenboim, da uživam u plodovima njihovog umjetničkog stvaralaštva i da s njima razgovaram. Zahvaljujući i čaroliji ovog jedinstvenog mjesta, veliki je glazbenik s riječima bio jednako darežljiv kao i sa Schubertovim notama koje je svirao.
Prokletstvo različitosti
Nešto se u ovoj zemlji ipak promijenilo nabolje ne toliko samim prvim Barenboimovim dolaskom u nju, koliko u činjenici da je njegov značaj u dobroj mjeri prepoznat čak i u programu Hrvatske televizije, na kojoj je maestro prije tjedan dana gostovao u udarnom terminu Dnevnika plus.
Umjetniku koji je podrijetlom, ali još više osobnim odabirom životnih principa, vezan uz taj nesretni i tolikim političkim pogreškama unesrećeni kutak zemljine kugle koji zovemo Bliskim istokom, dakle takvom čovjeku postavio je za razgovor dobro pripremljeni novinar Dragan Nikolić jedno važno pitanje: koliko je etnička i kulturna raznolikost neke sredine blagoslov, a koliko prokletstvo, s obzirom da se i kod nas, ovdje na Balkanu, i u najnovijoj povijesti pokazala više prokletstvom, osobito ljudima iz obitelji koje su nastale preplitanjem života ljudi različitog podrijetla, različitih nacija, kultura i vjera.
Svakom riječju Barenboim je pokazao da nije idealistički utopist slijep za grubu stvarnost svijeta u kojem suživot raznolikosti sve češće biva osuđen na utapanje u krvi. Ali, svojim primjerom pokazuje težak put koji pojedinac može izabrati da bi taj bol barem malo ublažio, kad ga već ne može ukloniti. To je put životne zainteresiranosti za onog drugog, osobito onog koga većina kojoj pripadamo ugnjetava. Vrlo slikovito rekao je da njegovo srce kuca za pravednu palestinsku stvar, za koju se nažalost sami Palestinci najčešće bore potpuno pogrešnim i nepravednim sredstvima, dok kroz njegove žile teče židovska krv, a za život je potrebno oboje.
Imao sam priliku velikom maestru napokon i osobno zahvaliti na pouci koju sam davno čuo na jednom od njegovih nastupa sa židovsko-palestinsko-arapskim orkestrom mladih glazbenika. To je pouka o tome koliko je pogrešno zalagati se za toleranciju među ljudima.
Grad-simfonija od kamena
Ovom prilikom, u Dubrovniku, on me upozorio kako je i tu pouku, kao i ime svog orkestra, preuzeo od Goethea koji je još prije dva stoljeća učio da sam pojam tolerancije u sebi nosi nepravdu. Tolerirati drugačijeg od sebe, naime, ne uklanja potcjenjivačke predrasude, nego znači ovo: ti si manje vrijedan, glup si, ružan i smrdiš, mrski su mi tvoji običaji, vjera i jezik, prezirem te, ali te podnosim.
Tolerancija zato ne vodi suživotu u međusobnom razumijevanju, poštivanju i prije svega toga želji za upoznavanjem onog drugog. Kada u Barenboimovom orkestru zajedno sjede Izraelci i Palestinci, židovi i muslimani, on od njih ne očekuje niti zahtijeva da postignu politički konsenzus, ali postiže da oni zajedno upru pogled u nešto više, u nešto univerzalno dobro i lijepo, primjerice u Beethovenove simfonije. Kada ih jednom zajedno odsviraju, htjeli-nehtjeli, oni postaju bogatiji za vrijedno zajedničko iskustvo i jedni će prema drugima imati barem trunku poštovanja i razumijevanja više nego ranije.
Dok gledam Grad-simfoniju od stijena i ljudskom rukom obrađenog kamena, nastojim se barem malo odužiti za povlasticu života s barem zrncem razuma u njemu tako što vam ponavljam tu poruku, zahvalan svakom tko je pročita i o njoj barem na trenutak razmisli.
