Važna tema hrvatskoga društva u ovome trenutku nesumnjivo je potreba boljeg, konkretnijeg i jasnijeg dijaloga između crkvenog i državnog vrha. Pogotovu onoga koji ima izvršnu vlast. S obje strane. Međutim, ono što se čini da je sad važnije i potrebnije, a to upravo nameće tema (ne)dijaloga između crkvenih i državnih vlasti, odgovor je na pitanje smiju li se i kako biskupi i crkvene strukture baviti politikom i problemima u društvu? Odgovor na to pitanje u svojoj je naravi kratak – smiju. No, ostaje onaj drugi dio pitanja, na koji je nešto teže odgovoriti, a to je – kako?

U Hrvatskoj je na djelu očito još uvijek otvoreno “frontovsko” svjetonazorsko sukobljavanje, koje kao glavnu karakteristiku ima brzo i oštro konfrontiranje oko ključnih svjetonazorskih tema. Prednosti takvog “dijaloga” su u snažnoj homogenizaciji i jasno vidljivoj podjeli tko je “naš” a tko “njihov”, dok su glavne mane dramatično udaljavanje sugovornika jednih od drugih, isključiva snaga vlastitih argumenata i težak povratak na početne pozicije.

Crkva i njezini lideri imaju pravo na oštar stav kada su u pitanju temeljne vrijednosti koje su povezane s ljudskom osobom i njezinim životom, a država kad brani sekularne vrijednosti.

To su za Crkvu, prije svega, pitanja moralne naravi (koja, dakako, proizlaze iz vjerskog učenja), koja su univerzalna i ne odnose se samo na pripadnike pojedine vjerske zajednice, već su ih društva odavna uključila u svoje norme i standarde. Kako zakonski tako i kao etička načela i postulate. Ona se odnose na život pojedinca, obitelji, cijele zajednice.

Kada Crkva s tih pozicija primijeti da se ta načela narušavaju – a ima jako dobre “instrumente” za to prepoznavanje upravo u svome nauku – onda ima pravo reagirati. I više od toga. Ima se pravo, upravo u ime samih načela i samoga čovjeka (koji često nema pravo i mogućnost glasa) suprotstaviti političkim vlastima koje nastoje promijeniti dosad primjenjivane univerzalne društvene norme i standarde, zbog nekog svoga interesa, hira ili modnoga trenda iz svijeta koji nevješto kopiraju.

Međutim, tu se javlja opasnost, a to je upravo vidljivo sad kod nas, da se stvori “linija fronta”, koju je nemoguće ignorirati, zaobići ili preskočiti, a koja može imati kobne posljedice upravo za sam dijalog, kao jedinu moguću formu obrane i zaštite načela koja se žele obraniti.

Dakako, dijalog je moguć isključivo ako se obje strane zalažu za njega. Ako joj je misija kristovska (a druge nema), Crkva mora biti prva koja će pružiti ruku i omogućiti taj dijalog. Možda su to iz Vatikana, vrag će ga znati, htjeli poručiti našim biskupima. Time njima nitko ne bi oduzeo nikakvo pravo ili čast, koju imaju i zaslužuju. Dapače, dobili bi još više na ugledu i cijeni. A “meci”, tzv. rikošeti ili odbijanci, koji znaju zalutati u zaglušujućoj frontovskoj “pucnjavi”, ne bi pogađali u medije, kojima je jedina i isključiva misija prenijeti ono što čuju, vide i znaju. A to je u konkretnom slučaju činjenica da je dijalog u svojoj punini u ovoj zemlji jako loše vidljiv. Na svim razinama. A stari se obrazac “fronta” provlači kroz sve pore društva, koje plaća preskupu cijenu nedostatka dijaloga. I Crkva ima pravo protiv toga dići svoj glas.

Video sadržaj

2

zastrašujuće

Medicinska sestra otkrila 6 stvari koje ljudi rade na samrtnoj postelji: 'Bila sam šokirana'

39

PORUKA IZ BJELOVARA

Milorad Pupovac: 'Mi nećemo dopustiti ponižavanje SDSS-a, suprotstavit ćemo se političkoj segregaciji'

36

PREDSJEDNIK U ZLATARU

Milanović: Hrvatska je dno EU. Bugarska je jedina gora i svaki dan se molimo da to ostane

ISTRAŽUJEMO

Kako početi investirati i planirati mirovnu? Evo zašto o tome trebate razmišljati već u dvadesetima

VAŽNOST ČISTE VODE

Voda vam ima čudan okus i miris, a kuhalo vam je puno kamenca? Imamo jednostavno rješenje

Dijelu hrvatskih građana raste plaća do 20 posto, prosjek se penje na 1.500 eura