Umnožavanjem talk-showova počele su se praviti i top-liste najboljih i najlošijih gostiju. Arsen Dedić možda se ne nalazi među onima koji jamče gledanost, poput Severine, ali sigurno je jedan od najbriljantnijih sugovornika koje možete zamisliti. Najnoviji povod za ovaj je zaključak bilo gostovanje u Sanji gdje je "pojeo" Bajagu nizom ciničnih komentara: "Mene nikada nisu pozivali da pjevam na svadbama. Ja imam izvrstan repertoar za rastave". "Nikada nisma živio raskalašeno. Uvijek ćudoredno i bogobojazno...", "Imao sma toliko obožavateljica da sam svaku stigao osobno upoznati", "Mi koji smo od početka izgledali loše imali smo tu privilegiju da nikada nismo mogli propasti."
Imajući rijetku privilegiju družiti se s čovjekom po kojem sam na vrhuncu njegove slave dobio ime, najviše mi je o njemu samom rekao jedan događaj. Dok smo jednom zgodom razgovarali nešto o francuskim filmovima, filmskoj glazbi kod nas i u svijetu, na ekranu njegova televizora prikazivao se nekakav trećerazredni film u kojem je neka zgodna mačka kockala u monegaškom kazinu. Na to je Arsen skočio i rekao: "Vidiš Arsene, mi tu nešto filozofiramo, a svijet se zajebava... To ti je bit svega. I ništa više".
Toga se slučaja sjetim uvijek kada ga vidim ili naletim na druge pametne i mudre, a opuštene ljudi koji su, metaforički rečeno, obišli svijet i zaključili da je kod kuće najljepše. Arsen Dedić cijeli je život bio u umjetnosti, upijao je i sam oplođivao; glazbu, poeziju, slikarstvo... Družio se s najvećim intelektualcima i baš zato što je bio jedan od njih, a ne samo s njima, on se nikada nije morao praviti pametan i mudar poput raznih kvaziintelektualaca u našem javnom životu. Arsen Dedić jest pametan i mudar! I kao takav zna da od svega treba praviti show (ako se već pristajete pojavljivati u showovima ili živjeti od scene), pa teatralno pušta da ga se nagovara da pokaže fotografiju svoje unuke Lu koju je svjesno donio, a pritom se služi fantastičnim cinizmom i ironijom koje mogu dosegnuti samo najbriljantniji umovi.
Ali, uvijek je dobrohotan i nije neugodan, pa čak ni kada mladoj kantautorici Suzani kaže da mu je najbolja njezina pjesma nekakav recept koji je objavila u ženskom listu i odrecitira ga kao kakav pravi poetski doživljaj. I treba mu vjerovati kada kaže da tim činom uopće nije htio omalovažiti Suzanin rad jer očito zna da u običnim i "površnim" stvarima poput zapečenih jabuka i pogleda na ljepoticu za ruletom može biti jednaka vrijednost kao u poeziji Okudžave... I neka samo Dedića zdravlje nastavi služiti tako dobro kao nakon operacije jer mu je s novom jetrom očito usađena i nova volja za eksponiranjem u medijima, a kada u programu ima čovjeka poput Arsena, televizija je uvijek izuzetna.
Sasvim je drugi tip umjetnika, tj, "umjetnika" basist "Atomskog skloništa", rocker Bruno Langer. U ničim izazvanom gostovanju kod Aleksandra Stankovića u "Nedjelju u 2" ovaj estradno-politički kalkulant koji kudikamo bolje raspolaže političkim datumima negoli glazbenim nadahnućem potužio se da je zlatna plaketa Hrvatske glazbene unije za doprinos hrvatskoj rock glazbi jedina nagrada koju je dobio u 30 do 40 godina dugoj karijeri. A ne shvaća koliko ga je HGU tu zapravo zafrknuo jer mu je nagradu udijelio u trenutku kada mu je puno više vremena prošlo nego što mu je preostalo da napravi neki istinski doprinos.
