Razgovor Vladimira Fabera sa sestrom Gordane Getoš objavljen
u “Nacionalu” nije iznenađenje ili incident nego
logičan finiš njegove uloge u slučaju Glavaš. I
prije je podosta branitelja privođenih na razgovor u osječku policiju
“snimalo” Fabera, prosvjedovalo u javnosti i kod
institucija. Prosvjedovali su i odvjetnici. Priopćenja su o tome
sricali i osječki gradonačelnik i osječko-baranjski župan, a i suđenje
potvrđuje da su ucjene i prijetnje njegov stil.
Kao šef osječke policije, da bi ublažio posljedice gnjeva
što ih je izazvao svojim postupcima, organizirao je sastanak
s predstavnicima braniteljskih udruga, na koji se baš svi
nisu odazvali i koji je bio svojevrsno priznanje da je za gnjev bilo
razloga. Budući da ni Mesić ni Sanader nisu krili na čijoj su strani,
te su zaslužili i ukor sudačke udruge, jasno je da je taj Faberov
osobni stil bio i stil vlasti.
Sada je očitije nego prije da je u Osijek i bio poslan zato da čini ono
što je htio učiniti i sada. To jest, protiv
Glavaša dokaza mora biti, on mora u pritvor i na sud te mora
biti osuđen. Faberov se najnoviji potez nastoji izolirati kao
pojedinačna nepodopština, kao neželjena epizoda, premda je
svakome jasno da je cio slučaj Glavaš sazdan i iskonstruiran
na načinu na koji je kao i u ovom slučaju tražio
“dokaze” protiv optuženika. Sva nastojanja
Glavaša i njegovih odvjetnika da se brani sa slobode, zatim
prvo pa ponovljeno odbijanje hrane sada su dobili još
više opravdanja. Kad nasilna država niječe zakon i pravdu,
njezinoj je žrtvi normalno da gladovanjem u takvoj državi niječe
život.
U vrijeme rata kod mene se u Zagrebu bilo sklonilo dvoje sestrine djece
iz Osijeka. Osim sestre, u Osijeku imam i druge rodbine,
mnogo prijatelja, znanaca i kolega s kojima sam nebrojeno puta
razgovarao o ratu u Osijeku i o Glavašu. Bez iznimke,
Glavaš je za sve simbol obrane Osijeka, u njegovu ratničku
čestitost nitko od njih ne sumnja.
Kada čovjek sada čita kako Faber Ani-Mariji Getoš savjetuje
što bi njezina sestra Gordana, optuženica i svjedokinja,
trebala govoriti na suđenju da bi zauzvrat sama bolje
prošla, vidi da uopće nije riječ o ratnim zločinima koje je
Glavaš mogao i učiniti nego o namjeri da mu se oni
pošto-poto pripišu. Tisućama nevinih ljudi tako
su pripisivani zločini u komunizmu, način policijskog
“dokazivanja” bio je identičan Faberovu. Takvim
“dokazivanjem” bila je opravdavana agresija na
Hrvatsku! Pa i na Osijek, koji je od te agresije Glavaš
obranio.
Ta namjera da se potpuno izokrene slika rata u Osijeku, da se načinom
agresora krene na simbol obrane Osijeka jedna je od najžalosnijih
stavki u bilanci Sanaderove i Mesićeve vlasti. Jer, njima uistinu nije
stalo do kažnjavanja ratnih zločina u Osijeku nego do obračuna s
čovjekom koji im je nepoćudan iz razloga zbog kojih za te zločine treba
biti optužen. A ti su razlozi - haaški. Državno
odvjetništvo i Faber učinili su ono što su
optužbom protiv Gotovine i drugih generala učinili Carla del Ponte i
Savo Štrbac. A kad se i tako želi dodvoriti Europskoj uniji,
koga drugoga upotrijebiti nego onoga koga uvijek i svuda u svijetu, ako
može i kad može, upotrebljava svaka politička samovolja - policiju,
njezinu nasilničku moć, prijetnje i ucjene.
Stoga je komično djelovao glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun kad je
napomenuo da je na razgovor s Anom-Marijom Getoš savjetnik u
MUP-u Faber išao samoinicijativno, bez odobrenja nadležnih.
Ali bi ta komičnost mogla biti znakovita. Ako je ovu
nepodopštinu učinio samoinicijativno, bez odobrenja
nadležnih, to znači da je sve ono zlo što ga je činio u
Osijeku, a ono je iz ovoga razgovora vidljivo, činio po nalogu
nadležnih!
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
