Kad je, na početku šezdesetih godina prošloga
stoljeća, u moje selo došla struja, počelo je i natjecanje
imućnijih u nabavi uređaja na novi pogon. Tjedan dana nakon
što je jedan moj susjed kupio radijski aparat, kupio ga je i
drugi – bio je osjetno veći i skuplji. Uprćenog na leđa,
donijela ga je susjedova žena, a onda ga se išlo pogledati,
“procijeniti” i usporediti s onim prvim.
Četrdesetak godina prije tih senzacija u imotskim selima zbiva se
radnja romana “Čovjek koji je poznavao Coolidgea”
prvog američkog književnog nobelovca Sinclaira Lewisa. U jednoj
epizodici glavni lik priča o dojmovima iz posjeta rođaku:
“Moram priznati i to da Valterov radio sasvim malo, malecko
nadmašuje moj. A vrlo je malo stvari koje bolje od radija
pokazuju čovjekov položaj i napredak u društvu”.
To je vrijeme kad je radio – u čemu će ga poslije zamijeniti
TV – glavni, obiteljski medij u Americi na kojemu se
slušaju vijesti, glazba, propovijedi, prijenosi sportskih
utakmica...
Ali mnogo više nego po toj, vremenski neusklađenoj
podudarnosti između amerikanizacije u Americi i amerikanizacije u
hrvatskim zabitima, “proročanske” za
sadašnje američko-hrvatske odnose, Lewisov roman zanimljiv
je po mizeriji glavnog lika Lowela Schmaltza, američkog malograđanina
koji je, dok je silno opčinjen tehničkim napretkom i američkim načinom
življenja, još silnije opčinjen predsjednikom SAD-a
Coolidgeom. Izmišlja kako je s njim studirao i drugovao te
“starog prijatelja” nastoji posjetiti u Bijeloj
kući, ali ne uspijeva.
Ali što nije uspio on, uspjeli su s Bushom i Sanader i
Mesić, a sad su nam ga doveli i u Hrvatsku. U stilu iste adoracije kao
i Lewisov “čovjek koji je poznavao Coolidgea” i s
istim odnosom prema velikoj Americi – svemoćnoj predvodnici
(zapadnog) svijeta te utjelovljenju svih njegovih vrijednosti i ideala.
Zlo ne spominjimo!
U posljednjih osam godina hrvatska je politika, nesposobna da
Hrvatsku osovi na noge kao modernu zemlju s uspješnim
gospodarstvom, dobrim standardom građana i nacionalnim dostojanstvom, i
vrijeme, i energiju, i ponos, i hrvatska nacionalna bogatstva
trošila na “približavanje” Europi i
Zapadu, na beskrajna ponižavanja i ustupke kojima se htjela svidjeti
svjetskim gazdama.
U nijekanju samosvojnosti i samoopstojnosti govorilo se da smo izvan
euroatlantskih integracija doslovce – ništa. Sada
će to ništa ispuniti onaj koji je sve, a, dakako, sjaj
“najmoćnijeg čovjeka svijeta” prijeći će i na
vodeće hrvatske političare, čiji će unuci moći pričati “kako
su njihovi djedovi i bake poznavali Coolidgea”.
Vidjet ćemo koliko će se Hrvatska okoristiti ovim posjetom, prednostima
što ih u gospodarstvu i drugdje donose dobri odnosi s
Amerikom, mogućnošću da i te odnose iskoristi za
stvarnu promociju svoga zapadnjaštva, državne i
cvilizacijske posebnosti u okružju u kakvom jest, i vjerojatnim skorim
ulaskom u NATO. Jer, sam po sebi ni Bushov posjet ni ulazak u NATO
– kao i u Europsku uniju – ne rješava
ništa. On nam neće smanjiti broj nezaposlenih, vratiti ZERP,
prodane banke, Plivu, Hrvatski telekom, Inu, nekretnine..., neće
smanjiti vanjski dug, najveći u Europi, povećati bijedne plaće i
mirovine stotinama tisuća radnika i umirovljenika,
poboljšati katastrofalni natalitet, pokrenuti proizvodnju...
Ovisno o Bushovoj darežljivosti, on može povećati zbirku Snaderovih
satova, a i Mesiću će obogatiti zbirku susreta s
“trofejnim” državnicima. No po sluganstvu koje su
pokazivali svih ovih godina moglo bi se dogoditi da i Sanader i Mesić
ostanu tek marginalci “koji su poznavali Coolidgea”
dok ih Amerika upotrebljava za svoje svrhe po mjeri svojih interesa i
po mjeri toga sluganstva.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
