Temeljna premisa kapitalizma da se tržište sposobno i treba samoregulirati u Njemačkoj je – izvisila. Nakon što je u veljači savezni ministar gospodarstva i energetike Peter Altmaier u sklopu “Nacionalne industrijske strategije 2030.” predložio osnivanje državnog fonda koji bi djelomično nacionalizirao strateški bitne tvrtke, ta se ideja sada tretira kao – gotova stvar.
Do kraja godine trebao bi biti gotov zakon koji će definirati osnivanje fonda i način njegova djelovanja, no ako će se legislativa zasnivati na Altmaierovu dokumentu koji je, kako je naglasio, pisao s velikom ljubavlju, već je sad jasno da su u fokusu državnog protekcionizma ključni industrijski sektori: čelik i aluminij, kemijski i sektor proizvodnje i projektiranja strojeva, optika, automobilski i sektor medicinske opreme, zelene tehnologije, vojna industrija, zrakoplovstvo i trodimenzionalno printanje, a poimence su spomenute kompanije čiji opstanak nikad ne smije doći pod upitnik: Deutsche Bank, Thyssenkrupp, Siemens, kao i proizvođači automobila.
Industrija 23 posto BDP-a
Za gospodarski je rast u Njemačkoj, koliko ni u jednoj drugoj europskoj zemlji, presudna industrija: njezina je participacija 23 posto, otprilike koliko u Hrvatskoj turizam, što je ministar gospodarstva nazvao i blagoslovom i prokletstvom. Ovaj je potez usmjeren ponajprije protiv konkurencije iz Kine i SAD-a koji se međusobno nadmeću, ali su se za europsko gospodarstvo iz partnera prometnuli u “vanjskog neprijatelja”. U posljednje se vrijeme spominje i diskriminacija europskih tvrtki na kineskom tržištu. Nijemci se najviše boje negativnih aspekata digitalizacije i umjetne inteligencije.
No, ovo je zasad više anticipiranje “virtualnih” opasnosti: vlasničke udjele vrijedne 20 milijardi dolara u Deutsche Banku, Siemensu, Volkswagenu, Hochtiefu i SolarWorldu već ima državni stabilizacijski fond QIA iz Katara. Katar, najveći izvoznik ukapljenog zemnog plina na svijetu, što je i izvor financiranja fonda, najavio je širenje ulaganja u Njemačke srednje tvrtke jer, kažu, vjeruju u njemačko gospodarstvo unatoč gubicima na DB-u i SolarWorldu. Tako, s jedne strane, jedan državni investicijski fond ulaže u kompanije druge države, a druga ga osniva da bi se od toga štitila krene li – “prekomjerno granatiranje” u kojem ne bi više imala kontrolu utjecaja na domaće gospodarstvo. Kontrolu razvoja Altmaier želi zadržati u domaćim rukama, a podršku mu očito daje i kancelarka Angela Merkel.
– Svijet u ovom trenutku proživljava nevjerojatno ubrzanje na području inovacija. Dosadašnji proizvodni procesi i čitave industrije trebali bi zamijeniti nove tehnologije. Postoje tehnologije koje dugo nismo uzimali ozbiljno, država ima i pravo i obvezu podržati i pomoći – zaključio je ministar za Deutsche Welle. Plan je, nakon preuzimanja koja bi se dogodila u iznimnim situacijama, udjele prodati privatnom sektoru. Njemačkom, naravno.
Ina – ogledni primjer
Iako hrvatska industrija nalikuje “elementima u tragovima”, to nas ne opravdava u strategiji “nit’ brige nit’ pameti”. Primjer Ine pokazuje koliko pažnje dobrog gospodara ulažemo u upravljanje strateškim resursima kojih se države u pravilu ne odriču. Uz energetiku, u državnim rukama u većini zemalja koje odgovorno upravljaju svojom imovinom, ostaju i ceste, željeznice, aviokompanije, telekomi i komunalne tvrtke, uz naglasak na gospodarenje vodama i vodoopskrbom. Njemački primjer pokazuje da u taj segment svrstavaju i financije, unatoč svim dubiozama DB-a.
Hrvatska ne samo da tek oko 5 posto bankarskog sektora ima u državnim rukama nego je više od 90 posto u stranom vlasništvu. U Hrvatskoj su se ideje osnivanja državnog fonda uglavnom svodile na neambiciozne “venture capital” pokušaje za startupove, dok su ispod radara preuzeti cijeli gospodarski sektori. Usto je loše upravljanje u državnim kompanijama, uz toksično uplitanje politike, hranilo antagonizam prema ideji državnog gospodarenja imovinom.
Premijer o Zakonu o financiranju stranaka
