Od kralja kladionica do kralja željeza. Od kralja parketa do kralja sekundarnih sirovina. Od kralja šljunka do kralja kabela. Oni su poduzetnici koji proizvode stvarnost koju svakodnevno konzumiramo. No, u državi čija ekonomija u velikoj mjeri počiva na međudjelovanju nekolicine krupnih poslovnih konglomerata, ovi ljudi predstavljaju značajne iznimke koje potvrđuju ne baš lijepo pravilo. Jer osim pukog uspjeha, kraljevska titula podrazumijeva više – dominaciju.
Ta dominacija kumulativni je rezultat niza uvjeta i događaja. Pa tako ne postoji jedinstvena formula njihova uspjeha. Neki od njih, poput Međimurca Đure Horvata ili Vjekoslava Majetića iz Dok-Inga, vizionari su koji su ostvarili golem uspjeh istovremeno podižući na noge cijeli gospodarski sektor u kojem rade. Drugi, poput osječkog kralja željeza Željka Biloša ili Turopoljca Željka Žužića, ponajprije su vješti trgovci koji su znali u pravo vrijeme na pravom mjestu kupiti pravu stvar po pravoj cijeni, pa i kad je trebalo plivati u opasnim političkim vodama. Neki, poput četvorice prijatelja vlasnika lanca poznatih hrvatskih noćnih klubova, svoj su hobi pretvorili u biznis, a neki, kao vlasnik Eurocablea Ernest Tolj, novac zarađen u poslovnoj areni ulagali u hobi. Neki su sijevnuli brzo, neki su rasli sporo. Neki su monopolisti, drugi su poslovali na tržištu s jakom konkurencijom. Neki su samostvoreni, drugi su nasljednici. Parafrazirajući velikog ruskog književnika Lava Tolstoja, moglo bi se zaključiti kako su sve neuspješne poduzetničke priče iste, a svaka uspješna – uspješna je na svoj način. No, u temeljima svake stoje sposobnost, rad, snalažljivost, odricanje, vizija i spremnost za rizik. To su nužni sastojci svake takve priče, a hrvatski kraljevi živući su dokaz kako je uspjeh moguć – barem dok ih netko ne svrgne s prijestolja. Jer zadržati titulu često je teže nego osvojiti je.
MISLAV BEZMALINOVIĆ, Sardina
Godišnje proizvode 20 milijuna ribljih konzervi, čak 75 posto izveze
Za vrijeme sportske karijere vaterpolist Mislav Bezmalinović osvajao je brojna odličja, među kojima više kolajni s tadašnjom reprezentacijom Jugoslavije i naslov klupskog prvaka Europe sa splitskim Jadranom. Ipak, njegovo životno djelo upravo se gradi na Braču. Postirska Sardina ondje je u procesu investicije od 20 milijuna eura u gradnju najmodernije tvornice za preradu ribe na Mediteranu. Tako bi trebao biti nastavljen razvojni ciklus najveće hrvatske marikulturne tvrtke koji je započeo još prije petnaestak godina pod vodstvom
Bezmalinovićeva oca koji je s nekoliko partnera kupio tvornicu. U međuvremenu je Sardina izrasla u jedno od najvećih poduzeća na hrvatskim otocima uopće, a osim preradom, bave se i uzgojem i ribolovom. Godišnje proizvode oko 20 milijuna ribljih konzervi, 75 posto proizvodnje se izvozi, a od konkurencije se razlikuje i po tome što ima vlastitu ribarsku flotu od pet brodova. Nakon što novi proizvodni kompleks proradi, Bezmalinović će učvrstiti svoj status hrvatskog kralja ribe.
MATO ŠKOJO
Škoji je Mlinar najveća preokupacija
Nema ni za koricu kruha – to u slučaju Mate Škoje ni slučajno ne vrijedi. Prvu je tvrtku osnovao prije 24 godine, a danas ima najsuvremeniju pekarsku industriju u Hrvatskoj. Vlasnik Mlinara, koji godišnje ima prihode od 269 milijuna kuna, rodom je Osječanin, a kako je sam izjavljivao, nema neke velike mudrosti oko njega. Većinu poslova obavlja u Zagrebu, a najveća mu je preokupacija – Mlinar. Iako je skroman u ocjenama samog sebe, široke je ruke kada je riječ o skupim autima. Mediji ga navode kao vlasnika Aston Martina DB9 vrijednog 260.000 eura, a zajedno s bratom prodaje Mercedesove i Jeep-Chryslerove automobile u Slavoniji. Pekarsku industriju Mlinar kupio je od Agrokora, a devet mjeseci od te transakcije u nju je uložio 45 milijuna kuna. Najavljivao je i ulaganje od 200 milijuna u proizvodnju. Mlinarova maloprodajna mjesta jedna su od najmodernijih, a Škojo smatra kako je pitanje hoće li ostali u pekarskoj industriji moći pratiti kvalitetu njihovih proizvoda. Kralj kruha dospio je u centar medijske pozornosti nakon što se doznalo da se u jeku krize na Mlinarov oglas kojim se tražilo 50 radnika javilo samo njih četvero. Nakon priče u medijima, javilo se 700-tinjak kandidata.
ERNEST TOLJ, EUROCABLE
S nule na 100 milijuna eura
Zanima vas kako u 10 godina od nule sagraditi tvrtku s prihodima od stotinjak milijuna eura, i to sve prije nego što napunite četrdesetu? Obratite se Ernestu Tolju. Menadžeru rođenom u Njemačkoj to je uspjelo s Eurocableom – tvrtkom za proizvodnju kabela koju je osnovao 1999. U jakoj konkurenciji posrnule Elke i više uvoznika uspjeh je bio rapidan, pa si je Tolj već 2007. mogao priuštiti da se povuče iz aktivnog vođenja kompanije. U upravu se vratio ove godine, paralelno s početkom rada nove tvornice u Jakovlju pokraj Zaprešića koju je dijelom financirala Europska banka za obnovu i razvoj, koja je danas vlasnik 30% tvrtke. A što je radio tih pet godina dok nije bio u upravi? Bavio se svojim hobijem – vinima. Pa je tako danas vlasnik prestižne vinarije St. Hills vinogradima na Pelješcu i u Istri.
BERNARDA CECELJA, žena zaslužna za dobar san
Povratnica iz Švicarske obogatila se na - madracima
Kada u nekom hotelu pomislite kako ste se baš dobro naspavali, možda je to zato što ste se meškoljili na madracima poduzetnice Bernarde Cecelje. Kraljica madraca ujedno je poduzetnica 2010., a u deset godina svoje je proizvode, i madrace i krevete, učinila vodećim brendom na domaćem tržištu.
Prve korake u biznisu ta ekonomska tehničarka napravila je u Švicarskoj, a u Hrvatsku se vratila 1984. Zaposlila se prvo u Tvornici opruga u Varaždinskim Toplicama, a od 1990. do 1998. godine bila je predstavnica njemačkih i švicarskih tvrtki specijaliziranih za krevete. Svoju je tvrtku pokrenula 1998.
Prvih godina tržište joj je samo hrvatsko, a kasnije se širi i na tržišta Europske unije.
MARINKO I ŽELJKO ZADRO, Vir
Sladak život Marinka i Željka Zadre uz šećer iz Virovitice
Virovitica, ali i cijeli virovitički kraj, zasigurno je najpoznatija po Viru, tvornici šećera. Posao je započeo Marinko Zadro, a preuzeo ga je sin Željko. Prema Forbesovoj ljestvici, Marinko Zadro bio je deveti najbogatiji Hrvat. O njemu se godinama pisalo, navode mediji, kao o jednom od najvećih financijera nekad vladajućeg HDZ-a. Sladorana Viro godišnje uprihodi čak 877 milijuna kuna, a u nju je u zadnjih devet godina uloženo čak 400 milijuna kuna. Hvale se da su najmodernija tvornica šećera u Hrvatskoj, jedan od najvećih izvoznika i najprofitabilnija tvrtka u prehrambenoj industriji.
Na kraju 2011. godine zapošljavali su 257 radnika, a njih 90 posto na neodređeno vrijeme. U Viru navode da u zapošljavanju daju prednost lokalnom stanovništvu, osim kada radnici određenih kvalifikacija nisu dostupni u lokalnoj zajednici. Osim običnih “šljakera”, i 66,67 posto menadžmenta dolazi s virovitičkog područja. Marinko Zadro vlasnik je 9,23 posto dionica Vira, a pojedinačno najveći vlasnici su EOS-Z d.o.o i Robić d.o.o , svaki s oko 30 posto dionica. Navedene tvrtke Viro su kupile 2002. godine, a prije toga nad njim je bio otvoren stečajni postupak. Tvrtka se nakon restrukturiranja izvukla i danas izvrsno posluje.
VJEKOSLAV MAJETIĆ, DOK-ING
Robote poslao u Afriku, Rusiju, Južnu Ameriku...
Svoju poziciju u kolektivnoj svijesti Hrvata Vjekoslav Majetić, vlasnik Dok-Inga, za sva je vremena vjerojatno kupio projektom elektroautomobila. No, dok čekaju da se ta velika najava ostvari, građani bi Majetiću trebali odati priznanje na uspjehu koji je ostvario svojom core djelatnošću – proizvodnjom specijaliziranih strojeva za gašenja požara i razminiranje. A oni su toliko uspješni da je Dok-Ing u četiri godine od 2007. do 2011. učetverostručio svoje prihode. Koliko hrvatskih poduzetnika znate a da se mogu pohvaliti takvim uspjehom? A Majetićeva ideja zapravo je jednostavna: zašto da šaljemo ljude tamo gdje mogu ići strojevi? Pa tako njegovi roboti danas razminiravaju u Africi, kopaju u rudnicima Južne Amerike i gase požare u Rusiji. Spašavaju živote i ostvaruju ekonomsku korist. Treba li jasnijeg objašnjenja zašto je Majetić kralj, i to ne samo hrvatskog već i svjetskog tržišta.
GIANCARLO ZIGANTE
Zigante ima i najveću tartuf
Njegovo veličanstvo tartuf. Ta dragocjena, rijetka i iznimno skupa podzemna gljiva u gurmanskom je svijetu prava delicija, a Giancarlo Zigante na tartufima je razvio – biznis. Prva trgovina Zigante tartufi otvorena je 2000. godine u Livadama u Istri. Dvije godine nakon toga otvoren je i restoran koji ubrzo ulazi u vrh hrvatske gastronomije. Kako se biznis širio, restoran je dobio i tri apartmana. No, Zigante ni tu ne staje nego 2008. godine u Plovaniji kod Buja otvara pogon za preradu tartufa, a ondje je i sjedište tvrtke Zigante tartufi. Lanac prodavaonica, hvale se na svojim web stranicama, ne nudi samo tartufe nego i široki izbor vina i ostalih proizvoda lokalne gastronomije.
Kralj tartufa, kako mu i priliči, vlasnik je i Guinnessova rekorda budući da je u Motovunskoj šumi pronašao bijeli tartuf težak 1,3 kilograma. Istarska klima i tlo pogodni su za rast tartufa pa ne iznenađuje da se biznis s tim podzemnim gljivama razvio upravo na tom poluotoku.
ANDREA ŠUMANOVAC
Žena koja misli kao muškarac
Andrea Šumanovac, vlasnica Unexa, neosporna je kraljica oglašavanja. Ta tvrtka za marketing i oglašavanje godišnje uprihodi čak 367 milijuna kuna.
– Ako želite biti uspješna žena, morate izgledati mladoliko, misliti kao muškarac, ponašati se kao gospođa i raditi kao konj – izjavila je svojedobno, a do tog je zaključka, kako je rekla, došla još na početku svoje karijere na sastanku kod starije kolegice. Tada je napomenula i da su za uspjeh presudni – profesionalnost, poznavanje struke i strpljenje. Ideja o osnivanju tvrtke u njoj je dugo sazrijevala, a pokazala se ispravnom jer je vladarica oglašivačkog biznisa. Ostalo je nejasno je li Agrokor obitelji Šumanovac prodao svoj udio u Unexu.
DANKO ĆORIĆ
Kladionica lani zaradila 192 milijuna kuna
Za Danka Ćorića čuli su tek rijetki, iako je riječ o čovjeku koji je vlasnik najprofitabilnije tvrtke u državi. Njegova Supersport kladionica neosporni je vladar na domaćem tržištu, a njezina profitabilnost gotovo nevjerojatna. Lani je uz prihode od 392 milijuna kuna ostvario čistu dobit od 192 milijuna. Od 2007. do danas inkasirao je čistih 600-tinjak milijuna kuna, a kako profiti u sljedećim godinama ne bi padali, misteriozni poduzetnik, koji se nikada ne pojavljuje u javnosti, okrenuo se tehnologiji. Supersport je prva hrvatska kladionica koja je uvela mogućnost internetskog klađenja, a odnedavno i klađenja uživo putem TV prijamnika. Te bi inovacije trebale osigurati opstojnost temeljnog biznisa, dok bi zarada trebala biti sigurno investirana u HOK – osiguravajuću kuću koju je prije nekoliko godina kupio od Odvjetničke komore i sad promovira kapitalom iz kladioničarskog biznisa.
ŽELJKO BILOŠ, OSIMPEX
Bogati Slavonac zapošljava 600 ljudi
Ne daje izjave za medije, nije eksponiran, ali vlasnik je Osječke televizije, konkurenta Slavonskoj televiziji. Nije član nijedne političke stranke, ali blizak je šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku te bivšem šefu HSP-a Anti Đapiću. Pa i Branimiru Glavašu. On je Željko Biloš, kralj željeza i jedan od najbogatijih Slavonaca. Njegov Osimpex, u kojem je zaposleno 90 ljudi i primarna mu je djelatnost crna metalurgija, ostvario je 45,4 milijuna kuna prihoda.
Biloš je vlasnik tvrtki koje ukupno vrijede 600 milijuna kuna i zapošljavaju više od 600 radnika. Taj slavonski bogataš poznat je i kao investitor trgovačkog centra Portanova u koji je uložio 80 milijuna eura. Osimpex je, pak, osnovao 1990. godine, 1995. je kupio Đuro Đaković-zavarene posude, a u Vukovaru je prije deset godina osnovao Feroimpex...
DENIS POPOVIĆ, KROKO
Njemu posao s tekstilom ide
Hrvatska tekstilna industrija je mrtva jer se ne može natjecati s jeftinom konkurencijom s Dalekog istoka. To je dugogodišnja mantra koju domaći tekstilci koriste kao izgovor za nesposobnost. Oni rijetki koji ne kukaju shvatili su da se Istoku ne može konkurirati niskom cijenom rada, ali može kvalitetom i inovativnim poslovnim modelima u segmentu tekstila za posebne namjene više dodane vrijednosti. Na čelu toga stoji Kroko i njegov čelnik Denis Popović. Tvrtka je izrasla na inovativnim materijalima i dizajnu vojnih uniformi hrvatske vojske. U međuvremenu se proizvodna paleta proširila, a konačni udar konkurenciji trebao bi biti Krokoteks, inovativni koncept leasinga tekstilnih proizvoda koji kupcima – hotelima, bolnicama i sličnim ustanovama – omogućuje da uz znatno niže troškove i bez održavanja vlastitih praonica i glačaonica kontinuirano imaju potrebne količine tekstilnih proizvoda visoke kvalitete. Za hrvatske tekstilce sasvim dovoljno za galileovski uzvik: Ipak se kreće!
HRVOJE FILIPOVIĆ, GRANOLIO
Sin poznatog bankara lider tržišta brašna
Svaki put kada stavite pekarski proizvod u usta, dobre su šanse da jedete brašno iz mlinova tvrtke Granolio. No, lider domaćeg tržišta brašna primjer je postupnog i studioznog tržišnog rasta. Vlasnik Hrvoje Filipović, sin nekadašnjeg poznatog bankara Franje Filipovića, tvrtku je osnovao 1996. godine. S vremenom je polako rastao, preuzimao manje tvrtke i konsolidirao svoj tržišni udjel.
S nekim je partnerima preuzeo i mliječnu industriju Zdenka, a posao života i akvizicija koja je trebala zaokružiti cjelokupni portfelj Granolija bila je kupnja Vupika. Nije uspjelo. S druge strane stajao je Agrokor.
No, Filipović nije očajavao, posvetio se daljnjem razvoju mlinarskog biznisa i danas je tržišni lider. Uz očekivani rast cijena hrane, perspektivnost njegove tvrtke ne bi trebala doći u pitanje.
PETAR PRIPUZ, KRALJ OTPADA
Pripuz i u recesiji ima za Kerumov Maybach
Biznis s otpadom već dugo je jedan od najunosnijih u Hrvatskoj. Tvrtke koje se bave reciklažom smeća bilježe milijunske prihode, ali i iznimno velike dobiti. Kralj otpada svakako je Petar Pripuz i njegov Cios. On je preko šest tvrtki koje su povezane s njim u posljednjih pet godina imao prihod od čak četiri milijarde kuna. U njegovoj grupaciji najveća je tvrtka Cios, a tvrtka Cezar bavi se autoolupinama. Petar Pripuz širi svoje poslovno carstvo pa je za nešto više od dva milijuna kuna kupio tvorničku halu Željezare Split u stečaju u Kaštel Sućurcu.
Pozornost javnosti privukao je i kada je nedavno kupio skupocjeni Maybach splitskoga gradonačelnika Željka Keruma. Dok kontroverznog Keruma stišće kriza i prisiljen je rasprodavati svoje bogatstvo, Pripuz od otpada sasvim unosno živi, pa i u krizi i recesiji ima otprilike 500.000 eura za luksuznu jurilicu koju je Kerum 2003. godine platio pet milijuna kuna.
ZAGREBAČKI KRALJEVI ZABAVE
Studentsku ideju pretvorili u biznis
Nema ništa bolje nego kad studentska ideja preraste u biznis. Priča o uspjehu Ivana Bušljete, Ozrena Brunovića, Slavena Stojića i Igora Smole počela je prije desetak godina kad su preuzeli najam popularnog zagrebačkoga kluba Gjuro. Uslijedili su novi poslovi i novi klubovi – od zagrebačke Papaye, preko Piranhe, do opet Papaye, ali ovaj put na plaži novaljskoj Zrće. Kako je zarada rasla i poslovi su se širili, pa su došli i na restoranski biznis s luksuznim restoranom i cateringom Lido te lancem samoposlužnih restorana Fifty/Fifty, koji su danas prisutni u većini hrvatskih trgovačkih centara. Ugostiteljski dio biznisa širi se i kroz lanac luksuzno uređenih kafića Leggiero, a najnoviji poslovni iskorak su im dućani muške odjeće Galileo. Sve u svemu, sasvim pristojni rezultati za četvoricu likova koji su još prije deset godina po faksu lijepili letke za svoje techno partije.
ZDRAVKO POŽGAJ
Najveći "parketar" ujedno i HDZ-ovac
Zdravko Požgaj vlasnik je Parketa Požgaj, vodećeg proizvođača parketa u Hrvatskoj. U toj tvrtki ističu da su im kvaliteta, ali i zadržavanje pozicije lidera na domaćem tržištu prioriteti.
Unatoč poslovnom uspjehu, Požgaj se našao na svojevrsnoj listi srama jer je sponzor HDZ-a, a bio je među drvoprerađivačkim tvrtkama koje su bile dužne Hrvatskim šumama, i to 6,4 milijuna kuna.
Smatralo se da Šume, za vladavine HDZ-a, financijerima te stranke toleriraju dugove. Požgaj je i sam član HDZ-a, a njegova tvrtka godišnje uprihodi 55 milijuna kuna. Prihodi su u krizi nešto podbacili, ali i dalje su najjači “parketari” u Hrvatskoj.
ENVER MORALIĆ
Vinar koji se obogatio na nafti i rudnicima
Kralj vina zapravo se obogatio na nafti. On je Enver Moralić, vlasnik Kutjeva, koji se prije dvije godine ubacio i u biznis s mesom kupnjom tvrtke Improma. Još 1994. kupio je poljoprivredno dobro Božjakovinu, gdje je prije sedam godina otvorio vinoteku Svijet vina. San mu je oduvijek bio, kako je govorio za medije, da ima puno zemlje – i to je ostvario. Poduzetnik bosanskog podrijetla odrastao je u skromnoj obitelji. U naftnom je biznisu razvio poslovno carstvo. Vlasnik je i nekoliko kemijskih tvornica, naftnih polja i tvornice plastike u Kazahstanu, rudnika nikla u Rusiji... Iz svijeta se vratio jer je htio ostvariti dječačke snove života i rada na zemlji, a Hrvatska mu je bila najprikladnija jer ovdje ima prijatelje i obitelj...
KATICA HAUPTFELD, kraljica krstarenja
Žena na čelu najveće turističke flote u zemlji
U kontekstu patrijarhalnog nacionalnog mita o starim morskim vukovima, prilično je neobično da na čelu najveće turističke flote u državi stoji jedna žena. Katica Hauptfeld osnivačica je i dugogodišnja čelnica Katarina Linea, specijaliziranog operatera malih brodova za krstarenje.,Trenutačno pod Katarininom zastavom plovi 45 brodova – uglavnom drvenih jedrenjaka – a godišnje ugosti otprilike 25 tisuća putnika i ostvari prihode od 116 milijuna kuna. Takvim se rezultatima rijetki mogu pohvaliti.
Iako svi brodovi nisu u vlasništvu kompanije, nema sumnje da je riječ o jednom od nautičarskih lidera na hrvatskoj strani Jadrana, koja, osim za turizam, podrazumijeva i velik dobitak za domaću malu brodogradnju.
DAVOR PATAFTA, VIS
Carstvo izgradio na suncobranima
Davora Pataftu hrvatski građani koji ne žive u Varaždinu danas znaju uglavnom iz epizoda s varaždinskom tvornicom za obradu otpada i optužbama za ekocid u Dugoj Resi. Ipak, da je temelj njegova poslovnog carstva proizvodnja suncobrana, znaju tek rijetki. A priča je, navodno, sljedeća. Preuzeo je posrnulu varaždinsku tvrtku VIS pa vidio da posao s proizvodnjom kišobrana baš i ne ide. Preorijentirao se na suncobrane te postao europski lider koji izvozi u 30-ak zemalja. Uz to, VIS proizvodi i znatne količine promotivnog tekstila, poput pregača i zastava. Riječ je o jednom od najuspješnijih poslovnih restrukturiranja u hrvatskoj povijesti, no ono, nažalost, neće Pataftu spasiti od oštre kazne ako se optužbe DORH-a protiv njega pokažu utemeljenima.
ĐURO HORVAT, TEHNIX
On zna da se na zaštiti prirode može zaraditi
Da je zaštita prirode globalni imperativ 21. stoljeća, razumiju mnogi Hrvati. A da se na tome može i jako puno zaraditi, vjerojatno nitko ne razumije bolje od Đure Horvata. Kad je taj međimurski ekonomist 1991. pokrenuo tvrtku Tehnix za tehnološka rješenja zaštite okoliša i zbrinjavanja otpada, rijetki su mogli predvidjeti da će ona izrasti u biznis vrijedan stotine milijuna kuna. Tehnix je zato pionir i regionalni lider, sa 40 vlastitih patenata, više od 300 proizvoda i proizvodnim postrojenjima u Rumunjskoj, Mađarskoj i Srbiji te čak 65 posto izvoza. Također, jedni su od rijetkih koji su se uspješno othrvali recesiji, a kako takvih tvrtki u Hrvatskoj baš i nema puno, Ivo Josipović prošle godine ih je posjetio dva puta. Kako stoji hrvatska privreda, predsjednik je u Donjem Kraljevcu mogao provesti tjedan dana u komadu.
BRAĆA PIVAC IZ VRGORCA
Od mesa godišnje inkasiraju milijardu kuna
U njihovu biznisu konkurencija je iznimno jaka, kako domaća tako i iz uvoza. Pa ipak, ova tri brata na mesu godišnje zarade više od milijardu kuna. Mesna industrija braće Pivac osnovana je u Vrgorcu još 1952. godine, a već osamdesetih obitelj je imala mesnice u desetak dalmatinskih i hercegovačkih gadova. No, pravu ekspanziju doživjeli su od 2000. do 2007. godine kada su im se prihodi udeseterostručili. Od onda su preuzeli brojne konkurente, solinski Dalmesso, karlovačku industriju mesa, otvorili klaonicu u Pitomači. Danas proizvode oko 140 tisuća pršuta godišnje, polovicu ukupne domaće proizvodnje. Iako su uvjerljivo najveći poslodavac u Vrgorcu, odnedavno drže i službenu političku moć jer je nezavisna lista Miljenka Pivca na prošlim izborima osvojila pet mandata u gradskom vijeću. Svaka sličnost s obližnjom mesarskom obitelji smještenom na drugoj strani međudržavne granice očito je potpuno slučajna.
IVICA GRLIĆ RADMAN; AGROPROTEINKA
Ni biološki otpad nije smeće: Usred krize bilježe rast od 50 posto
Netko bi možda mogao reći da nije teško biti kralj poslovnog sektora u kojem konkurencija ne postoji, no titula Ivice Grlića Radmana nesumnjivo je zaslužena. Kad je prije 11 godina taj 45-godišnji arhitekt od svog oca preuzeo vođenje sesvetske kafilerije, bio je to zastarjeli pogon koji je za veći dio okolnog stanovništva predstavljao simbol nesnosnog smrada koji se širio zrakom. Sljedećih je godina Grlić Radman tvrtku modernizirao, uz vješto korištenje novca iz europskih fondova smanjio njezin negativni utjecaj na okoliš te stekao naklonost lokalne zajednice. Rezultati su očiti. Usred katastrofalne krize, od 2008. do danas narasli su za nešto manje od 50 posto. Otpad, pa ni onaj biološki, nije smeće. Cijena proteina u svijetu raste pa Agroproteinku vjerojatno čekaju novi uspjesi.
OD SAMOKRESA I REVOLVERA DO - PRITVORA
Hrvatski pištolji za američko tržište
Hrvati će se kraljeva pištolja u zadnje vrijeme možda prije sjetiti po crnoj kronici nego po odličnom biznisu. Karlovčani Marko Vuković i Ivan Žabčić, vlasnici HS Produkta, bili su uhićeni zbog afere Daimler.
Ipak, poznatiji su po hrvatskom samokresu, a sada i po hrvatskom revolveru, koji je među prvima isprobao naš novinar. Proizvodnja ručnog oružja iznimno je unosna, pa je HS Produkt imao prihode od 351 milijun kuna i dobit od čak 102 milijuna. Ta je tvrtka jedan od najvećih proizvođača pištolja u svijetu, a nastala je ranih devedesetih.
Kako smo već pisali, iz manufakture su u ratno doba proizveli hrvatski samokres, pa model HS 95... Svoje pištolje prodaju na američkom tržištu. Počeli su sa dvadeset tisuća pištolja godišnje, a brojka je sada puno, puno veća, ali je vlasnici tvrtke čuvaju od javnosti.
KRALJEVI ZLATA
Glasnović i Dodić dijele dobit na zlatu
Kraljevi zlata, Krešimir Glasnović i Zlatko Dodić, vlasnici su tvrtki koje su lani na otkupu zlata, novom unosnom biznisu, zaradile čak 467,7 milijuna kuna. Čiste dobiti ostalo im je 36 milijuna kuna nakon što su platili poreze i doprinose. Riječ je o tri tvrtke, Gold Partneru, Argentumu i Zaksu. Argentum ima 43 poslovnice po Hrvatskoj, Gold Partner osnovan je 1995. godine, a Zaks se na svojim web stranicama hvali da iz kvalitete njihova nakita stoje dvije obitelji – Glasnović i Dodić.
Prema pisanju medija, najveći su im konkurenti vlasnici Auro Domusa. U vrijeme krize otkup zlata, zbog dobre cijene tog plemenitog metala i povećane potražnje za ulaganjem u zlatne poluge, postao je jedan od najunosnijih biznisa, što su zlatari, pa i ini koji sa zlatom nemaju veze, jako dobro nanjušili.
TOMISLAV GALOVIĆ
Živi od kulena, ali ne može vidjeti svinjokolju
Živi od kulena, promovira slavonske specijalitete poput slanine i čvaraka, ali svinjokolju ne može gledati. On je Tomislav Galović, vlasnik je tvrtke Kulin i loš kolesterol snizio je čvarcima. Najbolje je brendirao kulen, tradicionalnu deliciju koju njegova tvrtka, barem tako tvrdi, proizvodi od mesa najboljih slavonskih svinja hranjenih ekološki proizvedenom hranom. Na zahtjev tog slavonskobrodskog proizvođača, Državni zavod za intelektualno vlasništvo izdao je patent kojim su čvarci stekli status autohtonog slavonskog proizvoda s geografskim podrijetlom. Hrvatska ima samo devet zaštićenih autohtonih prehrambenih proizvoda.
ŽELJKO ŽUŽIĆ, SOLIDUM
Mesićev financijer i kralj šljunka iz Čiča
Kontroverzan, sirov, akter mutnih privatizacija. Da, sve je to velikogorički tajkun Željko Žužić, kralj šljunka. Kada je prije nekoliko godina, također pod čudnim okolnostima, kupio velikogoričku gradsku komunalnu tvrtku Velkom, njezina najveća vrijednost bila je upravo koncesija za vađenje šljunka iz jezera Čiče.
Žužić je, prije, a možda i sada, prodavao šljunak iz Čiča HAC-u za gradnju autoceste Zagreb-Sisak. Osim Velkoma, kupio je i Ceste Sisak, zbog čega se svojedobno također podigla bura jer je to učinio prema već prokušanom modelu – bez svog novca, kreditom uzetim na račun tvrtke koju se kupuje.
Žužić je vlasnik i Solidum Žužića, tvrtke za proizvodnju furnira i ostalih ploča od drva koja je imala prihod od 48,7 milijuna kuna. Jedan je od najvećih proizvođača parketa, a vlasnik je i centra Solidum Žužić. Poznat je i kao financijer kampanja bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.
Odličan materijal za poreznu. Naravno ne u HR jel kod nas taj sustav ne funkcionira. U normalnoj državi pogleda se koliko si imao love prije nego što si u mjesec dana odjednom postao milijunaš pa te dođu tražiti dokaz kako si stekao to. No to je kod nas još nepoznato, niču bogataši kao gljive, preko noći.