Kako je Svjetsko nogometno prvenstvo sve bliže tako je publika sklona
nekim drugim najvažnijim sporednim stvarima na svijetu već počela
stvarati arhive snimljenih serija i filmova za krizne dane. Premda sam
jedan od takvih (na lageru su već deseci i deseci epizoda "Bračnih
voda", "Dadilje", "Simpsona", "Seinfelda", još kad bi Nova odlučila na
brzinu izreprizirati Ali G-ja, "South Park" i "Ligu džentlmena"),
priznajem da me iznenadilo koliko su zanimljive RTL-ove uvertire u
prvenstvo u vidu serijala "Život nogometaša".
Vrhunska produkcija, dobro odrađeni urednički i novinarski poslovi, sve
je malo previše sladunjavo jer se valjda jedino tako moglo zakoračiti u
intimu naših nogometnih veličina na privremenom radu u inozemstvu, ali
ispod šećerne glazure odmah se osjeti da ta skupa i naoko glamurozna
torta ima vrlo nejestivih sastojaka. Ti dečki i žene okruženi su
materijalnim bogatsvom, raskošnim kućama, stanovima i automobilima,
kupuju po najskupljim dućanima i jedu po najskupljim restoranima, a
zapravo uopće ne ostavljaju dojam da u svemu tome znaju uživati.
Dečkima je nogomet očito u životu sve i sva, bogatstva tu dođu kao
nuspojave iz snova, a za ostalo slabo imaju vremena, volje i ukusa.
Stvarno kao da im je svejedno jedu li običnu pizzu ili najfinijeg
jastoga, a boju vina prije će birati prema boji odjeće na sebi nego
prema onome što jedu. Ne čini se baš ni da njihove žene žive onakvu
bajku kakvu su zamišljale kada su lovile svoje današnje muževe, ali ako
ništa drugo barem im zavidi većina ženskoga roda, pa ovakve emisije
daju određeni smisao i njihovim životima.
Znam da će mnogi reći da sve ovo govorim iz čiste zavisti, da je sve to
sve što oni imaju nagrada za izuzetna životna odricanja i pritiske,
koje mnogi od nas ne bismo izdržali u našim vlastitim profesijama ili
na njih nikada ne bismo pristali, no činjenica je da se u tim javno
neizrečenim, ali lako osjetnim podtekstima i sumnjama krije velika čar
RTL-ova serijala i pouka za sve buduće hvatačice nogometaša.
Jeste li ikad iz kulturnog programa HTV-a (druge ga postaje, sic, ni
nemaju) uspjeli ikada prepoznati da je neka kazališna predstava ili
izložba značajnija i veća od neke druge. S izuzetkom "Pola ure
kulture", u prilozima uvijek imamo jedan te isti zanatski, blago
servilan ton u kojemu ne prepoznajemo ni pretjerana oduševljenja ni
razočaranja autora (pa makar se s njima i ne slagali), niti ikakve
razlike među njima samima.
Tako je bilo i ovih dana kada se o novoj predstavi Renea Medvešeka
"Šegrt Hlapić" u Kazališti Trešnja govorilo i pridavalo pozornosti baš
isto kao i bilo kojoj drugoj predstavi dosad, a ova je barem dvaput
bolja od većine njih. No, ipak pohvala HTV-ovoj kulturnoj redakciji,
ali i svim drugim televizijama s njihovim showbiz emisijama i
društvenim kronikama, koje zbog poslovičnih auto-pilota ili potrebe za
izmišljanjem senzacija od svega prave događaj, nisu baš odreagirale
kako bi se očekivalo na zagrebačku izložbu falsifikatora Daniela Dondea
i njegovu ponudu duplikata slika velikih majstora Renoira, Gaugena,
Klimta...
Isprva sam mislio da se to odnosi samo na otvorenje izložbe, ali i dva
tjedna održavanja navodno produljene izložbe ostalo je isto. U zemlji
prepunoj fake torbica, haljina, odijela i fake ljudi, očekvalo bi se da
će i izložba fake slika biti predstavljena kao veliki događaj. Ali,
nije. Nije puno, ali čovjeka razveseli.
TA DIVNA STVORENJA
