Nouakchott, Banjul, Bamako, Fremantle... prijestolnice Mauretanije, Gambije, Malija, pa i Australije, redom su mjesta čijim su ulicama vozili Spačeki iz Samobora i Siska. Dame i dečki iz Hrvatskog 2CV Citroën kluba vozili su oldtimerima kamo god im je srce poželjelo. Mnogi vlasnici svoje vremešne limene ljubimce čuvaju u garažama, a ova ekipa s njima i u pustinju i na snijeg.
– Slavimo 25 godina kluba i 75 godina Spačeka, ima nas po cijeloj zemlji, od Pere koji vozi 2CV u Iloku, Stijepa iz Cavtata, sve do Kolje iz Poreča ili Marija iz Ludbrega – govore Darko Zornjak (48) i Goran Skrbin (48) pa nastavljaju:
– Kultni 2CV napravljen je tako da se vozi po drumu, a da se ni jedno jajce ne smije unutra razbiti. U njega može ući i čovjek s cilindrom na glavi, zapravo čak četvorica s cilindrima na glavi, a automobil je to koji ne može vozač prevrnuti ni da pri 100 kilometara na sat okreće volan lijevo – desno. Takav je ovjes. Čista mehanika, nema elektronike, serva, žmigavac se mora vratiti ručno, a za popravke na putu trebaju tek ključevi 7, 10, 11, 14 i 19... Čista ljubav – smiju se.
Zaljubljeni su u Spačeke do ušiju, a društvo iz Samobora i Siska, koje je i osnovalo naš prvi i najveći Citroën klub, nije ni moglo drugačije.
– S dvije godine već sam s ocem Brankom išao po relijima sa Spačekom po cijeloj bivšoj državi. On i majka bili su prvi koji su bili na svjetskom susretu u švicarskom Avenchesu 1977. Tu sam bio premali da idem s njima, pa me baka čuvala. Suprugu Esmu upoznao sam na 2CV susretima u Sarajevu, ja sam došao plavim 2CV6, a ona je imala žuti 2CV. Bio sam sa Spačekom i na Nordkappu, najsjevernijoj točki Europe, a na medeni mjesec išli smo Spačekom u – Australiju!
Kako ste došli do Australije?
– Automobil iz Rijeke brodom, a mi avionom. Čekali smo ga tjednima, jer nikako da dođe, davali su prednost kontejnerima s bananama iz Brazila, a naš Spaček je čekao po lukama... Dočekali smo ga nakon dva tjedna, pa njime napravili 13.500 kilometara po Australiji, od Sydneya, Darwina, Pertha sve do Fremantlea, putovali pustinjama, noću spavali u njemu ne bismo li se sakrili od lizarda, njihovih gmazova, te se družili s Aboridžinima – govori Skrbin, inače dopredsjednik kluba.
U kojem ste Spačeku putovali po najmanjem, ali najdaljem kontinentu?
– Spaček furgon AK 400, koji je desetljećima, još od 1971. godine bio dostavno vozilo nekadašnjih Zadarskih mljekara, njime su po zaleđu skupljali mlijeko prije pola stoljeća. Dotad nikad nije prešao Velebit, a ja sam ga preuredio za svjetske puteve.
Putešestvije je, dakako, prošao i Darko Zornjak, predsjednik kluba. Spaček 4x4 iz Samobora bio je i u Kazahstanu, dečki su išli na utakmicu, često u tim simpatičnim Citroënima odlaze za nogometnom reprezentacijom. No kad netko, zbog posla ili obaveza, mora ostati kod kuće, ipak se Spaček pali.
– Nema stajanja! Ja sam preko Tangera, Fesa, Casablance, Marakeša stigao sve do Mauretanije. Dalje sam vozio za Nouakchott, Atar, pa Bamako u Maliju, St. Louis u Senegalu, a finale puta bio je grad Banjul u Gambiji. Bio je to najljepši godišnji odmor u životu! – govori Zornjak, koji u centru Samobora vodi i kultni 2CV pub Fontana, ujedno i sjedište kluba. Sve u znaku – Spačeka.
– Lako za naša putovanja, ali najveći uspjeh koji je klub postigao bio je organizacija 23. svjetskog susreta Spačeka u Samoboru, doveli smo nevjerojatnih 4000 automobila. Iz 42 zemlje stigli su Citroëni u naš grad. Došli su i iz Argentine, Obale Bjelokosti, pa čak i jedan Iranac. Nikad niti jedan oldtimer skup nije imao toliko posjetitelja, ni u Hrvatskoj ni u bivšoj državi. Najveći automobilistički skup u povijesti zemlje. Usporedbe radi, kad je u Berlinu susret VW Buba, dođe – i to na svjetski susret – tek 650 automobila. Mi smo u Samobor doveli 4000 ljudi. To je bio pravi potez! Uostalom, toliko smo puta po cijeloj Europi, Africi i Aziji odlazili na susrete da smo prije 25 godina i odlučili napraviti vlastiti klub. I ide nam – govore dečki iz kluba. Goran Skrbin napisao je ove godine i monografiju "Samobor – glavni grad hrvatskih spačekista" posvećenu 25 godina kluba, njegovim članovima i njihovim putovanjima, a društvo iz kluba zaključuje:
– Nije Spaček samo naš auto, to je naš način života...
ŠTO JE U GARAŽI?
Predsjednik Hrvatskog 2CV Citroën kluba ovog je tjedna kupio još jednog u nizu Spačeka: crveno-bijeli Citroën HY, kamper. U kolekciji je i plavi 2CV Azam koji je kupio od prvog vlasnika, 94–godišnjaka s Azurne obale, čiji je to bio prvi automobil u životu. Ima i bež DAK, proizveden u Kopru, a restauriran do posljednjeg vijka, bež AMI 8 break, šareni hippie Spaček iz 1973. ručno oslikan s motivima Woodstocka, te crvenu Citroën Visu Club.
Koliko stoje Spačeki?
– Ima ih raznih cijena, no od 10.000 eura treba uložiti u automobil i dijelove ne bi li bio za put po svijetu.
Spačeka je vozio i agent 007
Spačeka je vozio i – James Bond. Filmska zvijezda bio je u mnogo navrata, ali kad agent 007 sjedne za njegov upravljač, dovoljno govori koliki je imao kultni status. Vozio ga je (žuti) Roger Moore u filmu “Samo za tvoje oči”, no vozile su ga na filmskom platnu i dame, poput slavne ljepotice Brigitte Bardot u filmu “La Bride sur le cou”, odnosno “Nevjesta za vratom” u kojem na početku filma po Parizu vozi crno-bijelog Spačeka. Sjetit će se neki i filmova legendarnog Jean-Paula Belmonda te Louisa de Funèsa iz filmova poput “Žandar iz St. Tropeza”. Glavnu rolu imao je, uz te razvikane, glumce, upravo okretni Citroën. Zgodno je znati kako je i Tito razmišljao o tome da se u bivšoj državi proizvodi 2CV, postoje i fotografije kako proučava bijeli model, dogovarale su se i licence, no na kraju se u Tomosovoj tvornici u Kopru proizvodio – Fiat. Vratimo li se još malo u povijest, Francuzi su u doba Drugog svjetskog rata i od Hitlera željeli sakriti prototipove Spačeka. Kad su Nijemci prodirali prema Parizu, Francuzi su brže-bolje zapalili čak 200 prototipova Spačeka, dio su ih čak i zakopali u zemlju, ne bi li ih Nijemci pronašli i domogli se patenta. I nacistički vođa je na umu imao masovno proizvoditi narodno vozilo (VW Buba), no svoje su adute Francuzi sakrivali. Dugo se vjerovalo kako je tek jedan Spaček sačuvan, taj je u muzeju Louvre, no zatim je prije tridesetak godina po štagljevima u Provansi pronađeno još primjeraka, koji su danas u Citroënovom konzervatoriju.
Serijska proizvodnja Spačeka konačno kreće 1948. godine, budući da su još od 1934. počeli osmišljavati projekt (zvan TPV), također “narodnog francuskog automobila”. Ne bi li, konkretno, francuski seljaci, umjesto dotad uobičajenih konjskih zaprega postali – motorizirani. Proizvodio se sve do ljeta 1990. godine, kada odlazi u povijest. No, za kolekcionare i vlasnike, i dalje je – budućnost. Uostalom, ovdje u Samoboru može se vidjeti svakodnevno na ulicama. Ljudi se i dalje voze. Ponosno i sa smiješkom...
Nebi rekao . Dali su plivali do Australije?