Još se ponegdje čuje priča da je Nikola Tesla 1931. u gradu Buffalu američke države New York napravio električni automobil, tj. preradio jedan Pierce-Arrow tako da umjesto na benzin ide na izmjeničnu električnu struju. Tu je priču jednom novinaru ispričao stanoviti Peter Savo, koji se predstavljao kao Teslin nećak.
Čudna priča ‘čudnog’ nećaka
Odmah je u priči bilo čudno što izvor energije nije bila kakva baterija, već “primatelj kozmičke energije” koji je bio smješten u jednoj kutiji, a radilo se o uređaju s 12 katodnih cijevi i antenom dugom 1,8 metara. Taj je auto, tvrdio je Savo, mogao ići 150 km/h i prijeći 80 km. Priča nema nikakve potvrde, kao što nema potvrde ni da je taj Savo doista bio Teslinim nećakom. Slično je i sa stanovitim Arthurom Matthewsom, Kanađaninom koji je tvrdio kako je bio posljednji Teslin pomoćnik, u Quebecu u Kanadi. Već samo to da je Tesla u nekom razdoblju bio u Kanadi dovoljno je interesantno, a taj Matthews koji je pisao i knjige o Tesli, tvrdio je kako je Tesla tamo imao i laboratorij u kojem mu je on bio pomoćnik od 1933. do 1943. godine, dakle u onoj tamnijoj fazi Teslina života. Te navode Matthewsa istraživao i sam Andrija Puharich, američki Hrvat koji je različite fenomene provjeravao i za CIA-u. Čak je i uspio potvrditi kako je Tesla doista bio u Kanadi, tamo nešto i radio, ali nije pronašao nikakve dokaze o bilo kakvom automobilu, a samog je Matthewsa, koji je kao šegrt doista neko vrijeme i radio za našeg znanstvenika, smatrao ‘ne sasvim čitavim’.
No, sve priče oko Tesle ne znače kako nije bilo električnih automobila prije početka 21. stoljeća. Bilo ih je, i to čak početkom 20. stoljeća. BBC je tako donio zanimljivu priču o početku razvoja baterije kao ključnog dijela današnjih električnih automobila. U tom tekstu podsjećaju kako je bateriju u automobil Thomas Edison stavio već na samom početku prošlog stoljeća. Bila je to nikal-željezna baterija za koju se nadao da će biti prevladavajući model pogona automobila u svijetu budućnosti.
Tu bateriju, međutim, nije izmislio Edison, već švedski izumitelj Ernst Waldemar Jungner, koji ju je patentirao 1899. godine. Edison je tu bateriju usavršio kako bi se ona mogla koristiti i u automobilima. Osim što je taj Edisonov automobil bio iznimno brz, također je imao dosta mjesta pa se činilo kako bi Edison mogao postati i proizvođačem automobila. Američki je izumitelj tvrdio kako se njegova baterija može puniti dvostruko brže od tada uobičajene olovne te da je iznimno izdržljiva. Već se bio dogovorio s Fordom za vlastitu liniju vozila. No, nikal-željezna baterija imala je i mana, bila je bitno veća od olovne, skuplja, a pri punjenju je otpuštala vodik, što je moglo biti i opasno.
Vodik kao istinska zelena energija
Dok je Edison uspio riješiti te probleme, automobili na fosilna goriva već su preuzeli glavnu ulogu jer su mogli voziti mnogo dulje od onih na struju, a nikal-željezna baterija koristit će se samo u određene svrhe, tamo gdje njihova veličina neće biti preprekom. No, sada, 120 godina poslije, znanstvenici s nizozemskog Tehnološkog sveučilišta u Delftu upravo u činjenici da pri punjenju ta baterija otpušta vodik vide način da se ona vrati. Od gotovo odbačenog goriva, vodik se vraća u velikom stilu nudeći se kao autentično zeleni izvor energije.
Znanstvenici su u radu Edisonove baterije prepoznali elektrolizu, upravo postupak kojim se vodik i dobiva. Trajnost je ovakve baterije prepoznao već sam Edison, pa je bilo slučajeva da su pojedine ‘doživjele’ i 40 godina. A sada je uočena i njena visoka efikasnosti, čak 80-90 posto. Tvrde i kako taj stari koncept nadilazi dva glavna današnja izazova, pohranu dobivene energije te proizvodnju zaista čiste energije. Dakle, ovdje nema mana energije koja se dobiva od Sunca ili od vjetra jer, kada ih nema, nema ni energije, a usto je nikal-željezna baterija otporna i na premalo i na previše punjena jer ona ne mijenja karakteristike, što nije slučaj kod većine današnjih baterija.
nećak savo rekao hahaha pa nije ona lažeš kao srbin nastala tek tako