Hrvatski premijer Zoran Milanović hitno bi trebao pročitati novu knjigu ekonomista s MIT-a Darona Acemoglua i politologa s Harvarda Jamesa A. Robinsona, “Why nation fail” (“Zašto nacija propada – Porijeklo moći, prosperiteta i siromaštva”). Ta je knjiga na dosad najupečatljiviji način, kroz stotine primjera iz daleke i bliske povijesti, pokazala zašto su pojedine države uspješne, a druge tragično neuspješne. I za to je dobila hvalospjeve nobelovca.
Acemoglu i Robinson zapitali su se, primjerice, zašto se Nogales u Sjedinjenim Državama dramatično razlikuje od Nogalesa u Meksiku iako ih dijeli samo granica? Zapitali su se što to dijeli bogate zemlje od siromašnih. U potrazi za odgovorom došli su do samo naizgled prozaičnog zaključka: političke i iz njih proizašle ekonomske institucije kroz cijelu povijest mogu se podijeliti na inkluzivne i ekstraktivne. Nacije u kojima su se razvile inkluzivne političke institucije postaju bogate kad im za to pruže priliku povijesne prekretnice, a one s ekstraktivnim institucijama mogu doživjeti gospodarski rast, ali ne takav koji će donijeti prosperitet svim građanima.
Primjerice, slavni Španjolci – Solis, Cortes i Pizarro – redom su imali istu taktiku kolonizacije Južne Amerike: zarobili su kralja, zaprijetili mu i zatražili da napuni sobu zlatom i još jednu-dvije srebrom. Kralja bi ubili bez obzira na to je li ili nije ispunio zahtjeve, a potom su sebe i svoje sunarodnjake proglasili elitom te osnovali nove institucije, encomiende. One su pak bile podređene u prvom redu izrabljivanju domorodačkog stanovništva i bogaćenju Španjolaca. Upravo te encomiende bile su te ekstraktivne institucije, one koje su isključivale veći dio stanovništva od mogućnosti da se radom ili znanjem obogate. Nakon njih Južna Amerika ostala je osjetno nazadnija od Sjeverne!
Primjeri ekstraktivnih društava su, recimo, državice u kojima su plantažeri podredili sve svojem osobnom bogaćenju, ali i veliki socijalističkih sustavi kao što su Sjeverna Koreja ili SSSR gdje su elite korištenje većeg dijela nacionalnih radnih i prirodnih resursa podredile tobože višim ciljevima. Ekstrativna društva su i svi režimi u kojima su se diktatori enormno bogatili, a građani siromašili. Kod inkluzivnih društava široki slojevi kroz političke procese nadziru i kontroliraju institucije, a one jamče red i zakon, pravo vlasništva te potiču razvoj kompetitivne, tržišne ekonomije temeljene na inicijativi pojedinca i inovacijama.
A stanje hrvatskih institucija, može se zaključiti iz odlične knjige Acemoglua i Robinsona, takvo je da u Lijepoj našoj Bill Gates nikako ne bi imao šanse. U Hrvatskoj bi možda mogao proći Meksikanac Carlos Slim, drugi najbogatiji čovjek na svijetu. Ali se ne bismo time trebali ponositi. Slim je kupio meksičku telekom kompaniju s monopolističkom pozicijom na tržištu iako nije imao najbolju ponudu na natječaju. Nakon toga godinama tržišni takmaci nisu uspjeli ništa napraviti protiv njegova Telemaxa iako je meksička komisija utvrdila monopolne pozicije u lokalnoj telefoniji, domaćim i internacionalnim pozivima. Slim se pozivao na recurso de amparo (“apel za zaštitu”) koji ga je štitio kao svetu indijsku kravu. Taj isti Carlos Slim, majstor političkog lobiranja i brojnih rukovanja s političarima, bio je vrlo neuspješan kad je investirao u Sjedinjenim Državama, tamo gdje institucije štite građane i interese potrošača. U SAD-u je kompanija Carlosa Slima kažnjena sa 454 milijuna USD. Zato su Sjedinjene Države bogate, a Meksiko je i dalje nekompetitivan i siromašan.
Istodobno, u našoj lijepoj Hrvatskoj, Radimir Čačić priprema izvlačenje HEP-a iz sustava javne nabave te kreće silom u niz energetskih projekata bez jasno riješenih dozvola studija zaštite okoliša. Pokreće i proces masovne fasadizacije kroz javno-privatna partnerstva. Ukratko, sprema nam se natovariti novi veliki opći društveni trošak i omogućiti zaradu elitama: vlasnicima građevinskih i energetskih tvrtki te bankarima. A mi ostali bit ćemo ekstrahirani, izdvojeni od mogućnosti da se bogatimo. Mi smo ti koji će to plaćati. Kao Meksikanci Carlosu Slimu.
