Četrdesetjednogodišnji Josip Buljević, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), znao je kolike su mu šanse. Premda je – nakon iznenadnog hijerarhijskog skoka u listopadu 2008., kada je od šefa operative premješten na poziciju prve osobe hrvatske obavještajne agencije, u iduće četiri godine odradio vrlo solidan posao, a Agencija stasala u profesionalnu državnu, a ne više i politiziranu službu – znao da su mu šanse da nastavi voditi SOA-u i u drugom mandatu male. Kao prvom državnom obavještajcu bilo mu je lako analizirati da pobjednička politička opcija ima neke “organske” sumnje prema njemu. Pa, izabrao ga je Karamarko, prva je i prilično površna predrasuda. Točno je da je “uskočio” nakon što je prestrašeni državni vrh, nakon ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića, dotadašnjeg prvog obavještajca Tomislava Karamarka prekomandirao na mjesto šefa policije.
No četiri godine poslije Karamarko je šef najjače oporbene stranke i plamti rat između vladajućih i njega. Nekome je od vladajućih pak bilo stalo potvrditi tezu da Karamarko i dalje drži cipelu na odškrinutim vratima hrvatskog obavještajnog sustava. I da je Buljević dio te operacije. Pa je krenuo izlistavati telefonske kontakte šefa SOA-e, nakon čega je planula i afera Hrvatski Watergate. I dok se Buljević već bio mirno spakirao za odlazak, najednom se našao pred brisanjem kompletne svoje profesionalne karijere i pred nečasnim otpustom i bacanjem na ulicu. U svojoj prvoj reakciji na aferu premijer Milanović bio je više nego jasan.
– Odmah bih ga smijenio da sam znao da komunicira s kriminalcima – odnosilo se na Buljevića. Premijer je, naime, u trenutku davanje takve izjave bio uvjeren da je Buljević uhvaćen kako telefonski kontaktira s nekim iz skupine organiziranih kriminalaca na istoku Hrvatske. Vrlo se brzo pokazalo da je obmanut i premijer, a da je istina drukčija – s kriminalcem je kontaktirao šef osječke SOA-e, a kako je bio, naravno, u čestom kontaktu i sa svojim šefom Buljevićem u Zagrebu, to je bilo dovoljno da netko s jako zločestim navadama namjesti Milanoviću priču o Buljeviću koji kontaktira s kriminalcima. Josipović je već tada, dok je adrenalin punio Milanovića, iskazao rezervu prema tezi o Buljeviću polukriminalcu. Pokazalo se da se u ovakvim stvarima, kada je u pitanju prevažna funkcija i državna institucija, odgovorni političar i lider države nipošto ne smije reagirati u afektu. A da je bila riječ o afektu potvrđuje novi Milanovićev istup, koji dan kasnije kada je krenuo javno amnestirati Buljevića.
– Nećemo ga ostaviti na vjetrometini... ako se nije oglušio o zakon, a sve naznake govore da nije, bit će zaštićen – zborio je u sasvim novom tonu. Kako i ne bi kad je vjerojatno i do njega došla reakcija nekih Hrvatskoj savezničkih obavještajnih službi na najavu “brisanja” Buljevića. “Jeste li vi normalni”, navodno je glasila jedna od tih reakcija jedne prekomorske savezničke države. Cijeli je slučaj na početku podsjećao na veliku blamažu otprije deset godina, kada je tadašnji ministar koalicijske vlade Jozo Radoš, kako bi ojačao svoje pozicije u unutarstranačkom ratu sa šefom HSLS-a Draženom Budišom, jednom velikom izdavaču dao Miloševićeve transkripte. Javnost je tada otkrila da su hrvatski obavještajci tijekom rata uspijevali prisluškivati brojne razgovore srbijanskog lidera.
Štivo je bio zabavno, no reakcija savezničke obavještajne službe i vlade SAD-a bila je trenutna – RH je smjesta skinuta s razmjene obavještajnih podataka, a Amerikanci su povukli dobar dio svoje sofisticirane opreme za prisluškivanje. SAD i RH su, naime, saveznički “odrađivali” Miloševića, a sada je neki ministar, iz politikantskih razloga, upropastio višegodišnji obavještajni rad. Ta se epizoda i danas prepričava u krugovima “sigurnjaka” i pokazuje kakve su posljedice neodgovornog odnosa politike prema poslu obavještajnog aparata. Jasno da su saveznici, prošlog tjedna, srećom nakratko, bili opet pomislili “evo njih opet”. No, Buljevića politika ipak neće žrtvovati. Čak i u nas shvaćaju da bi bacanje krivo osumnjičenog na ulicu stvorilo problem. I najmanji bi bio onaj egzistencijski i sigurnosni za Buljevića i njegovu obitelj. Sigurnosni rizik bio bi golem. Za državu. Zato prvi obavještajci, kada im istekne mandat ili ih smijene, imaju zaštitu države.
04.11.2012. u 22:22h sadmeimasadmenema je napisao/la: Nije ni Radoš završija na cesti a pravo je pitanje: zać? Za druga Radoša se zauzeo drug Guido Westerwelle. Jer da je Radoš uljuđen i lijepo se ophodi, kao modni mačak.