SUB. 13. 9.
Kovač
svojih režima
Ivana se Aralicu danas napada kao što su neke književnike
napadali ideološki revolveraši u godinama poslije
Drugoga svjetskog rata i nakon sloma Hrvatskog proljeća sedamdesetih
godina prošloga stoljeća. Intervjuirajući Mirka Kovača,
novinar o Aralici kaže kako piše “mastodontske,
cinkaroške, starački zlobne pararomane u obranu
vlasti” te kako se “pretvorio u karikaturu koju
više nitko ne razumije i ne treba”. Prvo, da
Aralicu nitko ne razumije i ne treba, pokazuje činjenica da je
neusporedivo najčitaniji hrvatski pisac. Drugo, Aralica nijedan roman,
pa ni “u obranu vlasti”, nije napisao u Tuđmanovo
vrijeme nego poslije, pa je tako bio i ostao antirežimski romanopisac i
u komunizmu i u demokraciji. A da je “režimski
pisac”, uz novinara, optužuje ga i Kovač, koji je pak
rekorder po broju režimskih nagrada i u socijalizmu i u demokraciji, po
broju scenarija za režimske filmove i u socijalizmu i u demokraciji, i
po broju državnih fondova (jugoslavenski, srpski, hrvatski,
bosanskohercegovački, crnogorski...), iz kojih je sisukao i sisuka
novac jer mu knjige, za razliku od Araličinih, malo tko čita i kupuje!
NED. 14. 9.
Zašto
su predstave i filmovi takvi
U povodu drame “Žena bez tijela” Mate
Matišića otvoreno pismo autoru, objavljeno u
“Vijencu”, napisala je teatrologinja Sanja
Nikčević. U pismu piše o isključivo negativnom prikazivanju
Domovinskog rata u kazalištu i u filmovima:
“Zašto svi naši hrvatski ratnici moraju
nekoga silovati, nevinog ubiti, ukrasti, slomiti se u tom ratu do kraja
moralno i duševno, zašto svi naši
hrvatski ratnici moraju nakon rata biti potpuni moralni i ljudski
propaliteti, slomljeni ljudi koji uglavnom tuku žene i djecu ili, u
najboljem slučaju, varaju žene s udovicama palih ratnika, koji
stradavaju zbog vlastitih grijeha, ili zbog grijeha nekih drugih
hrvatskih ratnika koji ove koji su se pokajali
uništavaju?” Odgovor na te i druge njezine
“zašto” je jednostavan. Da su te
predstave i filmovi drukčiji, Matišići, Mesarićke,
Brešani, Hribari, Ogreste, Matanići i ostali ne bi
zadovoljili ljevičarske kritičare, ne bi postizali
“međunarodne uspjehe”, ne bi bili pozivani na
međunarodne festivale, ne bi bili hvaljeni kako se “hrabro
suočavaju s nemoralom vlastitih sunarodnjaka u ratu”, i to u
zločinačkim zemljama koje proizvode svoje heroje iz ratova u kojima su
bili agresori.
PON. 15. 9.
Oprez
i uz dojmljivog Milanovića
Premda sam o Milanovićevoj odluci da pohodi Bleiburg pisao kao o
skupljanju političkih bodova, priznajem da su me se taj čin i nekoliko
jezgrovitih rečenica predsjednika SDP-a dojmili, pogotovo njegova
mladolikost koja je tako daleko od vremena Drugoga svjetskog rata. U
pustoši gubilišta na kojima je polagao vijence i
palio svijeće djelovao je kao netko koga zovu zli dusi i žrtve
prošlosti a on ih jednim dodirom ostavlja povijesti. Pa
ipak, u prirodi ljevice ima nešto zbog čega je uvijek
potreban oprez, a to je njezino prisvajanje prava na završni
sud. Ona može odati počast žrtvama Križnoga puta, ali nikada konačni
sud o zločinima komunizma i komunista neće prepustiti nekome
objektivnom, nego ga ostavlja za sebe kako bi te zločine mogla
relativizirati. Stoga bih i ovaj put preporučio dvije knjige sjajnih
francuskih autora Alaina Besancona i Alaina de Benoista –
“Zla kob stoljeća” i “Komunizam i
nacizam” – u kojima se piše o istoj
zločinačkoj naravi dvaju totalitarizama, komunizma i nacizma. Dok god
Mesić, Fumić, Goldsteini i velik dio ljevice zločine komunizma budu
“pokrivali” antifašizmom,
prošlost će opterećivati sadašnjost.
UTO. 16. 9.
Caulerpa
taxifolia na stolu!
Kad sam lani zanijekao postojanje globalnog zatopljenja, što
su me se napsovali po internetu! Baš sam uživao čitajući te
vjernike katastrofe! Na sličan način kao strah od toga zatopljenja
širio se godinama strah od jedne manje, ali također
“pogubne” opasnosti u Jadranu i u cijelom
Sredozemlju – od alge kaulerpe (Caulerpa taxifolia). Taj
“smrtonosni” mutant navodno je prijetio
pustošenjem morskog dna, pomorom riba i ribarstva. No
slušam sinoć u “Pomorskoj večeri”
Hrvatskog radija kako ta alga može nauditi samo sportskom ribolovu uz
obalu do dubine od 50-ak metara, pa ako se i proširi cijelim
priobaljem, ljudi će se na uljeza u plićaku naviknuti kao i na Miljenka
Jergovića i neće biti osobite štete. Na Hrvatskoj televiziji
i u drugim medijima više od desetljeća općinstvo je bezbroj
puta strašeno tim tropskim napasnikom (kao što
Jergović plaši svojim tropima) koji se u Sredozemlju
raširio iz akvarija (kao iz Udbina ili KOS-ova
laboratorija). No ne samo da ta alga ni izdaleka nije opasna koliko se
govorilo nego se čak narugala oskudnim navikama Hrvata i drugih
sredozemnih naroda: naime, da smo Kinezi ili Japanci, kaulerpu bismo
jeli umjesto da se bojimo da će ona pojesti nas.
SRI. 17. 9.
Novi
ZOR ili teror manjine
Da bismo se udvorili, ulizali i približili Europi, odrekli smo se
gotovo svih svojih banaka, svoje financijske suverenosti, najvećih i
najprofitabilnijih državnih tvrtki poput T-coma i Ine, mnogih
nekretnina, 25.000 četvornih kilometara Jadranskoga mora (ZERP-a),
odrekli smo se zakonske zaštite nad Bljeskom i Olujom pa
onda i najistaknutijih ratnih generala, a sada je na redu
– milijunsko radništvo. Mediji,
poslodavci i saborski čelnici navješćuju velike promjene u
Zakonu o radu (ZOR) koje navodno zahtijeva EU, a po njima će se mnogo
brže i lakše radnicima davati otkaz, po njima im se ukida
plaćena stanka za gablec te osjetno skraćuje godišnji odmor
– smanjuje mu se trajanje u koje se uračunavaju subote,
nedjelje i neradni blagdani! Kako je riječ o sudbini većine birača u u
Hrvatskoj, logično se pitamo – zašto postoje
izbori? Pa da bismo izabrali one koji će donositi zakone protiv nas! I
kad je riječ o ZERP-u, Ini i drugim nacionalnim bogatstvima, a onda i o
ljudima, Hrvatski su sabor i ukupna vladajuća politika zapravo u
tradiciji Turaka, Mlečana, Austrijanaca, Mađara, komunista i jugosrba,
to jest u tradiciji u kojoj je etniča ili ideološka manjina
terorizirala većinu.
ČET. 18. 9.
Rasprodaja
kao metastaza
“Za normalnoga građanina, koji i ne mora patiti od
viška domoljublja, neshvatljiva je svađa o cijeni dionica
Ine koju je ponudio mađarski MOL. Skočili su branitelji i drugi mali
dioničari, jer smatraju da je ta cijena preniska. I jedva čekaju da se
javi drugi kupac, na primjer, austrijski OMV, ne bi li dionice bile
skuplje! A baš nitko ne pita – zašto
Inu uopće prodavati!?” To je dio teksta kojim sam prije dva
tjedna komentirao reagiranja na cijene koje je mađarski MOL ponudio za
dionice Ine. Koliko sam pratio medije, čini mi se da sam jedini u
Hrvatskoj prosvjedovao protiv prodaje te strateške hrvatske
tvrtke. Ali tek će Mesićev govor na otvorenju Zagrebačkog velesajma
alarmirati cijelu Hrvatsku zbog te prodaje, o kojoj su naslovi osvanuli
na prvim stranicama svih dnevnih novina i o kojoj se dramatično
govorilo u prvim minutama dnevnih vijesti na radijskim i TV postajama.
To pokazuje tragično stanje javnosti za koju rasprodaja Hrvatske
više nije problem, osim ako slučajno ne izazove spor u
vrhovima vlasti. Sanader je uistinu djelotvoran: njegovo ropsko
odricanje od interesa i bogatstava vlastite države uspješno
je metastaziralo po istoj toj državi.
PET. 19. 9.
Zajedno
Krist, Hitler, Staljin, Al Capone...
Odavno u televizijskim reklamama nema ništa sveto
što proizvođačima i trgovcima ne bi poslužilo za profani
cilj – što veću prodaju. Ali nema ni
ništa toliko odiozno da ne bi poslužilo njihovu svetom naumu
– također što većoj prodaji. Pa kad je glavna
emisija komercijalnog RTL-a “Big Brother”, koji je
nazivom i sadržajem kopija Orwellove književne inačice Hitlera i
Staljina, zašto u promidžbenim spotovima za Tele 2 ne bi bio
scenarij s mafijašima? I zašto u spotu za
“Karlovačko” lik s glavom poput Kristove obasjane
svetom svjetlošću ne bi kao Spasitelj, uz izravnu uporabu
riječi “čudo”, toliko mnoštvo gostiju
napojio s dvije boce piva!? Kapitalizam, novac i profit u svojim su
apetitima izgubili svaku izbirljivost i svako razlikovanje dobra i zla,
svetinja i kriminala. Zapadni je svijet, a s njime i Hrvatska, u 21.
stoljeće ušao s izbrisanom sviješću o svojoj
povijesti koja mu, kakva god bila, još služi samo kao
nadahnuće i podsjetnik za grabež.
TJEDNA INVENTURA
