Službeno se spominje da je Luka Ritz nasmrt pretučen zbog svega nekoliko kuna, cigareta i mobitela, ali bilo bi previše apsurdno kada bi to bio jedini razlog. Sasvim je sigurno ubojici bio to samo povod da svoje frustracije iskali zvjerskom agresijom, kao što je mnogima dovoljno da vas prebiju jer ste ih “krivo pogledali”.
A Luka je dobrim dijelom nastradao i zbog toga jer je izgledao kao što je izgledao, odnosno jer je bio to što je bio: rocker, dečko s dugom kosom, te kao takav poželjna i laka meta za nabrijane uličare koji drugima ne priznaju ništa osim fizičke snage.
Dečki poput Luke Ritza, oni koji ne urliču i pale baklje po nogometnim stadionima, ne napadaju policajce u stranim zemljama, ne dižu stotinu kilograma u benču, nego doma čitaju knjige, gledaju filmove, imaju bendove i općenito pune sadržajima svoje živote oduvijek su bili na meti huligana. Jer u njihovu svijetu ti mirni dečki nisu ništa drugo doli obične “pičkice” koje treba mlatiti kad god se stigne.
Nekada su mladi skojevci hvatali po ulici dečke s dužim kosama i šišali ih, a onda se to opravdavalo ideoloških razlozima. Poslije su nasilnici hvatali takve po školskim hodnicima, upadali na njihove probe s bendovima, maltretirali ih u klubovima (sjetimo se upada skinsa u “Močvaru”) ili na ulici. S Lukom Ritzom došli smo do razine agresije koje je posljedica smrt, a dalje od toga se ne može. A može li se imalo natrag?
Uvijek je bilo da jedni nasrću na druge samo zato što su nešto drugo; u mom neboderu na Knežiji, gdje sam odrastao, donji katovi tukli su se protiv gornjih, neboder se tukao protiv “zelene zgrade” preko puta nas, Knežija se tukla protiv Srednjaka, Trešnjevka protiv Centra, punkeri su tukli šminkere, huligani iz Martićeve ulice tukli su punkere, Zagrepčani se tuku protiv Splićana, Hrvati protiv Srba, pripadnici jedne religije u svijetu napadaju pripadnike druge religija (dakako, sve to i obratno) i tako redom od mikrolokacija do svjetskih okvira. Očito s ljudskom vrstom nešto ne štima, ali radom na sebi čovjek se može uzdignuti iznad čopora i postati sposoban prihvaćati tuđu različitost. Za uličare pak uvijek postoji samo jedan izbor – šake, bokseri, noževi, bejzbolske palice...
Pa kako je glupo vjerovati u prosvjetiteljsku moć društva (bilo kojeg, našeg posebno), zločini se mogu i moraju rješavati jedino rigoroznijim kaznama od postojećih. A eto dokle smo došli kada je već i termin “rigorozne kazne” postao samo jedna u nizu debelih floskula u borbi protiv nasilja.
