Kada se sljedeći put budete vozili Dalmatinom, pa pritom ugledate radnike kako podižu goleme čelične stupove budućih vjetroelektrana, znat ćete da se Hrvatska gospodarski razvija. To je pojednostavnjena ekonomska logika u koju građane posljednjih tjedana pokušava uvjeriti prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Tako se prije nekoliko dana pohvalio kako će se u sljedeće dvije godine u Hrvatskoj izgraditi dvostruko više vjetroelektrana nego u prošlih osam godina, a njihov bi broj do kraja mandata trebao biti udeseterostručen. Te bi investicije trebale poslužiti kao dokaz velikog poboljšanja investicijske klime u zemlji otkad je na vlast došla Kukuriku koalicija, iako se radi se o projektima pokrenutim prije šest i više godina. No, ključno pitanje nije ima li se Čačić pravo hvaliti projektima u kojima uopće nije sudjelovao, već ima li tu uopće čega za pohvalu.
Ideja gospodarskog rasta potaknutog krupnim investicijama temelji se na principu multiplikatora – faktora po kojem će se svaka uložena kuna zbog angažmana domaće industrije i usluga višestruko uvećati. U slučaju investicija u vjetroelektrane taj je faktor u najmanju ruku upitan.
Prema podacima Međunarodne agencije za obnovljive izvore, između 65 i 80 posto vrijednosti investicija u vjetroenergetiku odnosi se na kupnju vjetrogeneratora. Njih u Hrvatskoj proizvodi Končar, ali zasad ih investitori ne kupuju. Dapače, prema javno poznatim podacima, svih sedam projekata, provedba kojih bi trebala početi ove i sljedeće godine, predviđa vjetroagregate stranih tvrtki, a na nekim lokacijama uvozit će se čak i betonska postolja. S tim na umu, jasno je da 70-ak posto novca uloženog u te projekte nikad i ne prijeđe hrvatsku granicu.
No, ima tu i još jedan važan detalj, a to je da svaki investitor dobiva garantirano pravo prodaje proizvedene energije po povlaštenoj cijeni. Ta povlaštena cijena iznosi oko 0,7 kuna po kilovatsatu, što je dvostruko više od prosječne proizvođačke cijene električne energije, a razlika se financira iz fonda koji plaćaju svi potrošači električne energije u Hrvatskoj. Dakle, da bi netko u Hrvatskoj gradio vjetroelektrane, obećava mu se dvostruko skuplji otkup njegova proizvoda nego što on vrijedi. To samo po sebi nije čudno, vjetroenergetika nigdje u svijetu ne funkcionira bez poticaja, no u ekonomskom pogledu to se teško može okarakterizirati isplativim biznisom. Evo kako to izgleda u praksi.
Najveća hrvatska vjetroelektrana je VE Vrataruša kod Senja. Vrijednost investicije bila je oko 62 milijuna eura, a kako ima strane agregate, pretpostavka je da je domaćoj ekonomiji od toga završilo oko 25 posto investicije – 15-ak milijuna eura, odnosno oko 110 milijuna kuna. Vjetroelektrana godišnje proizvodi oko 125 milijuna kilovatsati električne energije, vrijednosti 90-ak milijuna kuna. Kako je tržišna vrijednost te energije upola manja, a poticano razdoblje 12 godina, ispada da će tijekom tog razdoblja građani investitoru platiti oko pola milijarde kuna više nego što energija vrijedi, odnosno 5 kuna povrata na svaku uloženu kunu. Riječ je o okvirnom izračunu, koji možda nije sasvim točan, ali i ne obuhvaća goleme troškove koje HEP ima da bi elektromrežu prilagodio isprekidanoj proizvodnji vjetroelektrane koje rade samo kad vjetar puše. Dakako, to ne znači da vjetroelektrane Hrvatskoj nisu potrebne. Iz mnogih razloga one su nužne, no jesu li to investicije koje će spasiti ekonomiju?
Čačić sada trijumfalno najavljuje nove 400 milijuna eura vrijedne investicije u vjetroelektrane proklamirajući gospodarski oporavak koji, poput cara iz bajke Hansa Christiana Andersena, vidi samo on. Svi ostali vide da je car gol, Hrvatska stagnira, a njegovi velebni projekti budućim će generacijama umjesto nove vrijednosti ostaviti tek nove dugove.
Zašto pobogu neće nitko ulagat u "tihe" fotonaponske solarne ćelije? Imamo desetke puta više sunca nego njemački Bavarci koji imaju više solara nego mi u cijeloj Hrvatskoj.