Doista smo čudna zemlja. Evo, vjerske su se zajednice udružile kako bi branile elementarne uzuse demokracije. Vjerske zajednice, koje su listom ustrojene po strogim hijerarhijskim modelima, strogo centralizirane i podložne isključivo liderskom vodstvu, bore se za demokraciju protiv vladajućih socijaldemokrata i ljevičara, koji bi, po svome habitusu, trebali biti korifeji demokracije u suvremenom društvu. Nazdravlje!
No to je dobar znak jer je očito da nisu svi u ovom letargičnom društvu zaspalih savjesti i umrtvljenih umova prepušteni stihiji diktiranih procesa, koji se pod oblandom (lažne) demokracije nesmiljenom brzinom uglavljuju u hrvatsko društvo, zloupotrebljavajući sustavno i moć vlade i ovlasti parlamenta. A nadasve podcjenjujući zdravu pamet najšireg puka, koji je potpuno zbunjen ovom promjenom vlasti i u godotovskom iščekivanju boljega trpi ne samo sve veće osobno osiromašenje i društvenu pauperizaciju nego i šutke podnosi ukidanje niza ljudskih prava, poput onoga najelementarnijeg u jednoj demokraciji, a to je javna rasprava o nekom važnom društvenom, političkom ili nacionalnom pitanju.
Aliansa koju su upravo na temeljima pitanja života i obitelji uspostavile vjerske zajednice u Hrvatskoj budi veliku nadu da postoji sustav institucije, lideri i slobodno misleći ljudi, koji su kadri suprotstaviti se nasilju ovakve demokracije. Lideri vjerskih zajednica, koji sad zajednički traže javnu raspravu o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji, zatomili su čak i neke svoje razlike u poučavanju o “umjetnoj oplodnji” (npr. muslimani i Židovi odobravaju je, za razliku od katolika, ali isključivo osjemenjivanjem žene suprugovim sjemenom, inače je dijete vanbračno - op.a) kako bi stali u obranu dvije ključne stvari koje se u ovoj zemlji dovode u pitanje. Jedno od tih pitanja jest pitanje obitelji. Za brutalno liberalnu državu, kakva želi postati naša, i obitelj i brak i život (a nitko ne jamči sutra i smrt) postali su lakotržišna roba, koja ne samo da ne podliježe tradicionalnim, naravnim ili božanskim normama, nego je bagatelizirana u potpunosti. Izostanak javne rasprave u slučaju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji upravo to potvrđuje.
Budući da nam nakon toga zakona slijedi npr. zakon koji bi istospolnu zajednicu trebao proglasiti bračnom, vjerske zajednice u ovome trenutku doista postaju savjest jednoga društva koje srlja u ralje vlastite dojučerašnje i današnje suprotnosti, u budućnost koja mu ni po čemu nije imanentna, ni u tradiciji, ni u navikama življenja, a ni u nacionalnoj i društvenoj svijesti. Bez obzira na trubljenje liberalnih truba da je riječ o nužnom napretku i hvatanju koraka s aktualnim trendovima, za koje nitko ne zna koliko su u stanju dobra donijeti ili zla proizvesti.
Zato je dobro da privremeni vlastodršci ovaj intervent vjerskih zajednica shvate kao nužan “šarafciger” za popravak demokratske savjesti našega društva. Barem toliko, ako već nečije pojedinačne savjesti zauvijek ostaju svjetonazorski zabetonirane.
