Kada je u noći 13. ožujka 1944. iznad visova Žumberka iskočilo petero padobranaca iz osamljenoga britanskog Halifaxa, malo je tko znao da je počela jedna od najkontroverznijih tajnih ooperacija Drugoga svjetskog rata. Poslije gotovo dvogodišnjih priprema, nekoliko odgađanja početka akcije i promjena planova, napokon je krenula u akciju prva od nekoliko grupa židovskih padobranaca koji su trebali učiniti nemoguće: potaknuti otpor i organizirati “samospašavanje” preostalih sunarodnjaka u nekoliko europskih zemalja.
Za taj gotovo samoubilački pothvat prijavilo se oko 300 židovskih dobrovoljaca, djevojaka i mladića iz Palestine, nakon što su se izjalovile nade da će saveznici zaista djelotvorno pomoći ugroženim židovskim zajednicama u okupiranoj Europi. Očekivana i obećana pomoć svela se uglavnom na prosvjede, deklaracije i slične jalove političke akcije, a to nije moglo zaustaviti žrvanj Holokausta. Zakazao je čak i Međunarodni komitet Crvenoga križa. Ovu više puta izrečenu i opovrgnutu optužbu nepobitno je utvrdio švicarski povjesničar Jean-Claude Favez, jedan od rijetkih koji je imao uvid u cjelokupnu arhivu centrale Crvenoga križa u Ženevi.
Pod pritiskom Favezovih otkrića, iznesenih 1988. godine u knjizi “Crveni križ, deportacije i nacistički koncentracijski logori”, vodstvo Crvenoga križa javno je priznalo da je “Međunarodni komitet vjerojatno mogao spasiti više Židova nego što ih je spasio” i da je taj propust “najgori poraz u povijesti njegovih humanitarnih akcija”. Suočeni s takvim tragičnim okolnostima, kao i užasavajućim razmjerima stradanja židovskih zajednica u Europi izloženih nacističkim pogromima, Židovi u Palestini zaključili su da se moraju osloniti na vlastite snage. Odlučili su se za akciju svojih komandosa, očajnički pokušaj da se spasi što se još može spasiti. Planom ove riskantne operacije bilo je predviđeno da se skupine židovskih padobranaca spuste iza neprijateljskih linija u nekoliko europskih zemalja.
Skupine bi bile sastavljene od dobrovoljaca podrijetlom iz tih zemalja kako bi se lakše snašli na terenu. Britanci su obećali pružiti pomoć u obučavanju padobranaca, njihovu opremanju i prebacivanju do odredišta, a zauzvrat će padobranci pomoći u spašavanju posada srušenih savezničkih zrakoplova i odbjeglih ratnih zarobljenika. Njihovo spašavanje organizirat će u suradnji s lokalnim partizanima, odnosno borcima pokreta otpora. Organizaciju tog pothvata preuzela je Židovska agencija, vrlo utjecajna organizacija svjetskoga židovskog pokreta osnovana 1929. godine na šesnaestom Cionističkom kongresu u Zürichu. S britanske je strane surađivala tajna služba SOE (Special Operations Executive – Uprava za specijalne operacije) i Vojna obavještajna služba MI9 te Glavno zapovjedništvo Srednjeg istoka. Jugoslavija i jugoslavenski partizani neočekivano su dobili važnu ulogu u toj operaciji.
U početku je bilo planirano da će židovski komandosi biti spušteni u Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, ali od toga se odustalo jer su zakazale veze u tim zemljama. Zato je zatražena pomoć jugoslavenskih partizana. Od Vrhovnog štaba NOVJ zatraženo je dopuštenje da se grupe židovskih padobranaca spuste na oslobođenom teritoriju i uz pomoć partizanskih vodiča nastave put do svojih odredišta u susjednim zemljama. Tito je pristao na taj zahtjev. Dopustio je da se židovski padobranci spuste na oslobođenom području u Hrvatskoj i Sloveniji, uz obećanje da će jedinice NOVJ pomoći u spašavanju Židova iz Mađarske koji uspiju prebjeći preko granice. Bilo je predviđeno njihovo prebacivanje u Italiju ili čak u Tursku kanalom kojim su preko teritorija Jugoslavije bježali na istok saveznički ratni zarobljenici i drugi bjegunci od nacističkih progona. O svemu tome Vrhovni štab NOVJ, preko britanske vojne misije, obavijestio je Glavno zapovjedništvo Srednjeg istoka, britanski Foreign Office i vođe Židovske agencije. Pa iako je sve bilo spremno za početak operacije, Britanci su odugovlačili s otpremanjem židovskih padobranaca u Europu. Sumnjali su u prave namjere Židova s tom akcijom strahujući da će se oružje u njihovim rukama okrenuti protiv britanske mandatne vlasti u Palestini. Poslije dugih pregovora i pogađanja napokon je u akciju spašavanja upućeno samo trideset i dvoje padobranaca.
I povjesničari i sudionici akcija još ni danas nisu načisto koliko je zapravo padobranaca spušteno, koliko ih je drugim kanalima dospjelo u Europu, a koliko ih nije ni upućeno u akciju. Sami padobranci smatraju da je za misije u Europi bilo odabrano 37 muškaraca i žena, od kojih je trideset i dvoje uistinu i sudjelovalo u akcijama spašavanja. Povjesničari pak tvrde da su za misije odabrane 42 osobe. U tome je broju i trideset i dvoje padobranaca koji su ubačeni u Jugoslaviju, Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku, Austriju, Bugarskui Italiju tijekom rata ili ubrzo nakon njegova završetka; zatim petorica predviđenih za misije u Bugarskoj, Austriji i Grčkoj koji nisu otišli u akciju te još petorica židovskih padobranaca koji su djelovali u Europi “pod različitim okolnostima”. Inače, u Jugoslaviju je spušteno ukupno četrnaest židovskih padobranaca, od kojih su četvorica i podrijetlom s područja bivše Jugoslavije: Reuven Dafne iz Zagreba, Eli Zohar iz Grabovca u Baranji, Šalom Finci iz Sarajeva i Nisim Arazi iz Bitole. Devetero ih je uz pomoć partizana produžilo dalje u Austriju, Mađarsku, Rumunjsku i Slovačku, a petorica su ostala s britanskim i američkim misijama u Hrvatskoj i Sloveniji.
Konačan ishod ove komplicirane operacije nije bio uspješan. Od trideset i dvoje židovskih padobranaca čak njih dvanaest palo je u neprijateljske ruke. Petorica uhvaćenih uspjeli su pobjeći iz transporta ili logora, a sedmero ih je strijeljano. Uz previsoke rizike, na koje se, istina, računalo, na takav ishod ove najambicioznije akcije spašavanja u Drugome svjetskom ratu nesumnjivo je utjecalo i zakašnjenje u njezinoj realizaciji. Od vremena kada su se u Palestini počeli regrutirati dobrovoljci za misije u Europi pa do trenutka spuštanje prve skupine padobranaca na visoravan ispod Oklinka u Žumberku, prošle su dvije godine. A više od tri godine proteklo je otkako se uopće pojavila zamisao o takvoj smjeloj akciji.
Prva zamisao o upućivanju židovskih komandosa iz Palestine u okupiranu Europu pojavila se još 1941. godine. Potekla je od engleskog novinara Erica Rowea Gedyea, koji nije Židov, a Jugoslavija se i tada spominjala kao moguća polazna baza komandosa. Gedye je, prema mišljenju mnogih, najistaknutiji britanski novinski dopisnik iz inozemstva između dva svjetska rata. U Austriji je bio kao kod kuće jer je od 1925. pa do 1938. godine iz Beča izvještavao za londonski The Times, Daily Express te napokon za Daily Telegraph. Bio je očevidac i svjedok Anschlussa, Hitlerova puča u Austriji u ožujku 1938. godine, kao i njemačkog upada u Čehoslovačku godinu dana poslije. Pod dojmom nacističkih brutalnosti prema Židovima odlučio je poduzeti nešto za njihovo spašavanje. S obzirom na to da je radio i za britansku obavještajnu službu, predložio je svojim šefovima da skupinu židovskih dobrovoljaca pošalju do jugoslavenske obale Jadrana, odakle bi ih jugoslavenski partizani prebacili u Austriju. Uz pomoć njegovih brojnih veza, tvrdio je Gedye, židovski komandosi mogli bi uspješno obaviti zadatak i spasiti barem najugroženije austrijske Židove.
Taj prijedlog engleskog novinara nije pobudio osobitu pozornost Britanaca premda su već tada imali na raspolaganju ljude upravo za takve akcije. Još u ljeto 1940. godine britanski su instruktori osposobili nekoliko desetaka mladih palestinskih Židova za diverzante, koje su zatim i koristili za protunjemačke sabotaže u nekim balkanskim zemljama i na Bliskom istoku. To je bio rezultat dogovora između šefa Političkog odjela Židovske agencije Moshea Shertoka i vodstva takozvane Sekcije D britanske tajne službe. Britanci su koristili židovske komandose i u akciji rušenja pronacističkog režima Rašida Alija u Iraku u svibnju 1941. godine, kao i za invazije Sirije mjesec dana poslije.
Prva veća zajednička akcija s Britancima završila je katastrofalno. Dvadeset i trojica židovskih komandosa predvođeni Zvijem Spectorom isplovili su sredinom svibnja 1941. godine brodom “Sea Lion” iz Haife u akciju sabotaže u Libanonu. S njima je bio i major Anthony Palmer iz SOE. Trebali su dići u zrak rafineriju nafte u luci Tripoli, u sjevernom Libanonu, odakle su se opskrbljivali gorivom zrakoplovi njemačke Luftwaffe, koja je počela operirati iz Sirije. Međutim, diverzija nije izvedena, veza s brodom “Sea Lion” je izgubljena, a sudbina komandosa dugo je bila nepoznata i zagonetna. O netragom nestaloj dvadeset i trojici kružile su različite priče pa je Židovska agencija poduzela temeljitu istragu kako bi se rasvijetlila njihova sudbina. Odmah nakon zauzimanja Sirije tamo su poslani dvojica židovskih agenata. Na temelju njihova izvještaja čini se vjerojatnim da je brod “Sea Lion” zalutao i prišao blizu obali kako bi utvrdio poziciju. Tada je došlo do eksplozije, pogotkom neprijateljske granate ili detoniranjem eksploziva za akciju, pa je brod potonuo. Četvorica članova posade poginula su i njihova su tijela ekshumirana u Tripoliju. Ostali su zarobljeni i, prema izvješću francuskoga suca, odvedeni u Aleppo. Tu im se gubi svaki trag, a pretpostavlja se da su likvidirani.
SOE je posebno pripremila nekoliko skupina židovskih radiotelegrafista i diverzanata koji su trebali ostati iza neprijateljskih linija u slučaju da Nijemci prodru u Palestinu. Ali kada su Rommelovi tenkovi zaustavljeni kod EAlameina, pa je tako i otklonjena neposredna opasnost, Britanci su obustavili vojnu suradnju sa Židovima. Općenito su takvoj suradnji pribjegavali samo kada je to njima bilo u interesu ili u krajnjoj nuždi. Inače su bili vrlo sumnjičavi prema naoružavanju Židova u strahu da to oružje prije ili poslije ne okrenu protiv britanske vlasti u Palestini.
Takvi su odnosi bili posljedica dugotrajna stanja ni rata ni mira na vrućem tlu Palestine, koju je Velika Britanija dobila kao protektorat poslije raspada Otomanskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata. Britanska uprava našla se u procijepu između dvaju nacionalizama, arapskoga i cionističkoga, ne nalazeći pravu formulu za rješenje njihovih međusobnih sukoba. Pitanje “povijesnog prava” na Palestinu bilo je jedan od uzroka latentne krize. Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine Židovima je zajamčeno osnivanje “nacionalnog doma” u Palestini. Riječ je o pismu koje je britanski državni tajnik za vanjske poslove Arthur James Balfour 2. studenoga 1917. uputio lordu Rotschildu, predsjedniku britanske cionističke organizacije, u kojem se britanska vlada izjašnjava u prilog osnivanju židovske države u Palestini. Cionisti širom svijeta pozdravili su tu deklaraciju kao svoju povelju protumačivši njezinu poruku kao znak da se mogu slobodno useljavati u svoju povijesnu postojbinu. Ali idućih je godina britanska vlada to njihovo pravo neprestano reducirala – što pod pritiskom arapskoga protivljenja, što u strahu od militantnoga cionizma – da bi ga 1939. godine, takozvanom Bijelom knjigom o palestinskom problemu, ograničila na samo 75.000 židovskih useljenika u idućih pet godina.
Otpor Židova takvoj odluci protegao se i za rata, što je Britance držalo u stalnom stanju pripravnosti i na oprezu. Čak ni u trenutku kada su njemački tenkovi nadirali prema Kairu, odakle bi im bio otvoren put i do Jeruzalema, britanski Foreign Office i War Office nisu prihvatili ponudu Židova za stvaranje Židovskih nacionalnih snaga za obranu Palestine. Tek nakon Churchillova inzistiranja ministar obrane sastao se s predsjednikom Židovske agencije dr. Chaimom Weizmannom da bi uopće poslušao njegove prijedloge. Ali i poslije tog razgovora, 29. svibnja 1940. godine, sve je ostalo u okvirima neobavezno sročene izjave kako britanska vlada “u principu prihvaća ponudu Židovske agencije”. I dalje je prevladavalo mišljenje da “Židove treba držati dalje od oružja” te da “s obzirom na buduće sigurnosne okolnosti u Palestini” – kako stoji u jednom izvješću visokog komesara u Palestini Harolda Mac Michaela – “Britanci trebaju izbjegavati organiziranje i obučavanje Židova u gerilskom ratovanju”.
Od svih europskih zemalja u koje su spušteni židovski padobranci, Slovačka je najcrnijim slovima upisana u povijesti tih opasnih misija. U Slovačku je spušteno petero židovskih padobranaca, od kojih je samo jedan preživio. Četvero ih je zarobljeno i strijeljano. Ali nisu samo židovski padobranci teško stradali u zemlji pod Tatrama. U Slovačku je potkraj 1944. godine spušteno nekoliko britanskih i američkih misija s gotovo trideset članova, od kojih je preživjelo njih jedva desetero. Svi ostali su strijeljani. U Slovačkoj je stradao i Abba Berdichev, izniman čovjek kojega su neki njegovi drugovi doživljavali kao “intelektualca od formata”, a drugi kao “sanjara”. Došao je u Hrvatsku s prvom skupinom židovskih padobranaca spuštenih sredinom ožujka 1944. na Žumberku. U partizanskim je dokumentima upisan najčešće pod svojim kodnim imenom – Lt. Robert Willis. S Hannom i Dafnijem odlazi u 10. korpus na Kalnik, da bi odmah produžio dalje u 6. korpus u Slavoniju. Nadao se da će odatle lakše prijeći u Rumunjsku, što je bio cilj njegove misije.
Berdichevu su u Slavoniji savjetovali da ode na Frušku goru jer je bliže rumunjskoj granici. O tome je izvijestio štab u Kairu te zatražio da mu spuste novu radiostanicu i civilnu odjeću. Štab SOE bio je prilično rezerviran prema odlasku Berdicheva na Frušku goru upozoravajući na nestabilan položaj partizana na tom području i na teškoće održavanja veze s njima. I prije nego što je obaviješten o takvim razmišljanjima štaba, Berdichev mijenja plan. Izabrao je put preko Majevice. Računao je pritom na pomoć britanske misije za vezu koja je djelovala na toj planini nedaleko od Tuzle u sjeveroistočnoj Bosni. Ali u Kairu i Bariju protive se i tom planu. A-Force Kairo ima svoje prioritete. Savjetuju Berdichevu da odmah najkraćim putem krene prema mađarskoj ili rumunjskoj granici i prebaci se u okolicu Temišvara. Za štab A-Force bilo je važno da što prije stigne u to područje kako bi pripremio prihvat Dova Bergera, još jednog židovskog padobranca. Berdichevu stoga savjetuju da u Rumunjsku prijeđe makar švercerskim kanalom. Tamo treba uspostaviti i vezu s grčkim brodovlasnikom Pandlisom, koji e u to vrijeme radio za Mossad, dnosno njegovu organizaciju za seljavanje Židova iz Rumunjske u Palestinu. Ali svi pokušaji Berdicheva da iz Jugoslavije prijeđe u Rumunjsku završili su neuspjehom. Razmišljao je čak da to učini preko Mađarske, ne obazirući se na protivljenje štaba u Kairu.
Zbog svega toga Berdichev se 30. srpnja vratio u Italiju. Otišao je s Dafnijem s partizanskog aerodroma pokraj Voćina. Zamalo se ubrzo i vratio istim putem. Iz organizacije za ilegalno useljavanje u Palestinu naređeno mu je da se vrati u Jugoslaviju i prikupi židovske izbjeglice iz Mađarske u graničnom području. Međutim, Britanci su Berdichevu već namijenili druge zadatke koji će ga odvesti u Slovačku. Slovačka je tada usred dramatičnog previranja. Iskra koja već dugo tinja planut će 29. kolovoza 1944. pobunom slovačke armije. Vojska se digla protiv vlastite vlade, pronacističkog režima na čelu s katoličkim svećenikom Jozefom Tisom. Slovačka je još od 1939. saveznica nacističke Njemačke, kada se potporom Hitlera 14. ožujka odvojila od Čehoslovačke. Svoju savezničku odanost iskazala je u rujnu 1939., kada slovačka armija sudjeluje u napadu na Poljsku, te u napadu na Sovjetski Savez u rujnu 1941. Ali vremena su se promijenila. Slovaci ne žele više biti na strani gubitnika. S oko 60.000 ustaničkih vojnika dižu pobunu koja će poput groma odjeknuti svijetom. Jer Slovački je ustanak jedinstven događaj u povijesti Drugoga svjetskog rata. Nijedna druga zemlja sila Osovine nije tako dramatično promijenila stranu kao Slovačka. Hitler protiv ustanika šalje 40.000 dobro naoružanih vojnika, uključujući nekoliko SS-divizija. Operacije osobno nadgleda Himmler. Već potkraj listopada snage Osovine osvojile su većinu teritorija što su ga kontrolirali ustanici. I jedna i druga strana imale su svaka oko 10.000 poginulih, što svjedoči o žestini sukoba.
Podjelom interesnih sfera velikih sila Slovačka je dospjela u sovjetski “zabran”, ali ni Britanci ni Amerikanci ne žele propustiti priliku koja se ukazala. Pružanjem pomoći slovačkim ustanicima možda sebi priskrbe poene za neko buduće preslaganje karata. Židovska agencija također pozorno prati što se događa u Slovačkoj, zabrinuta za sudbinu preostalih Židova u toj zemlji. Odlučeno je da se u Slovačku uputi misija židovskih padobranaca kako bi pomogli sunarodnjacima. Za četveročlanu misiju izabrani su: Refi Reisz, Hayim Hermesh, Zvi Ben-Yaakov i Haviva Reik, koja je rođena u Slovačkoj. Oni će biti spušteni “na slijepo”, bez signala sa zemlje. Britanci su sumnjali da bi to moglo biti opasno za mladu i neiskusnu Havivu Reik. Stoga su nju izuzeli od spuštanja padobranom, uz obećanje da će biti prebačena transportnim zrakoplovom.
Ova misija židovskih padobranaca imala je kodni naziv “Operacija Amsterdam”. To je bila i prva misija spuštena u ustaničku Slovačku. Poletjeli su iz Brindisija kasno noću 14. rujna 1944., a iskočili u prvom satu 15. rujna. Pilot je promašio cilj pa umjesto kod Križna padobranci su se našli u šumi nedaleko od Turčanskog Klačiana. Šest dana probijat će se grebenima Male Fatry, da bi 21. rujna prešli rijeku Váh kod mjesta Turany. Na tom području nailaze na partizane, ali i na Židove koji su potražili spas u planini. Zajedno s njima nastavljaju put te 23. rujna napokon stižu u ustaničko središte Bansku Bystricu. Na njihovo veliko iznenađenje tu ih je već čekala Haviva Reik.
Haviva je iskoristila priliku i priključila se šestorici pripadnika OSS-a koji su upućeni u Slovačku kao službena američka vojna misija. Na ustanički aerodrom Tri Duby stigli su u nedjelju 17. rujna s dvije “leteće tvrđave” B-17 dopremivši veliku količinu oružja i druge opreme za ustanike. Zapovjednik ove američke misije bio je poručnik James Holt Green, ujedno predstavnik OSS-a za cijelo područje Čehoslovačke. Samo dan-dva nakon Amerikanaca u Slovačku stiže i misija britanske tajne službe SOE. Četveročlana misija kodnog naziva “Windproof” spuštena je padobranima u noći sa 18. na 19. rujna 1944. kod Žarnovice, nedaleko od Banske Bystrice. Šef misije major John Sehmer (Seymour) prethodno je gotovo godinu dana proveo u štabu četničkoga vođe Draže Mihailovića. Britance također zanimaju zbivanja u Slovačkoj iako je Mađarska i dalje njihov prioritet. Stoga je cilj ove misije prije svega bio da se s juga Slovačke prebaci u Mađarsku.
Već potkraj rujna njemačke su trupe stekle toliku prednost na terenu da je slom Slovačkog ustanka bio pitanje dana... Unatoč tomu, Amerikanci 7. listopada šalju u Slovačku i drugu svoju misiju, s još četrnaest pripadnika OSS-a. Njihovim zrakoplovom u Slovačku je došao i Abba Berdichev. Za četvero židovskih padobranaca neočekivani dolazak Berdicheva bio je veliko iznenađenje, ali i dobrodošlo pojačanje. Za ispunjenje najvažnijeg zadatka njihove misije – spašavanje Židova, posla je bilo napretek. Samo na području Banske Bystrice, ustaničkog središta, živjelo je oko pet tisuća Židova, gotovo polovica židovskog stanovništva Slovačke. Njima je pomoć i te kako potrebna jer sve sluti na neuspjeh ustanka. A preuzmu li nacisti ponovno vlast, osvetnički bijes prvo će iskaliti na Židovima.
Slovački ustanici naći će se u vrlo teškoj situaciji kad njemačke trupe 18. listopada krenu u snažnu protuofenzivu. Izjalovila su se očekivanja da će Rusi u svom napredovanju probiti obranu u Karpatima i spojiti se s njima, kako je bilo planirano. Stoga ustanici već 27. listopada napuštaju Bansku Bystricu i povlače se u planine. Povukli su se i članovi savezničkih misija, kao i tisuće izbjeglica. Major Sehmer odlučio je pokušati sa svojom misijom SOE domoći se mađarske granice. Berdichev je u tome naslutio mogućnost da bi preko Mađarske možda ipak mogao doći u Rumunjsku pa se pridružio Britancima.
Nije bilo dvojbe da je Slovački ustanak pred skorim slomom pa lokalni židovski aktivisti nagovaraju i ostale židovske padobrance da se povuku s britanskom misijom. Oni su to odbili rekavši kako ne mogu napustiti ugrožene Židove zbog kojih su došli. Predlažu da se u šumi uspostavi židovska baza za oko četrdeset ljudi gdje bi se sklonili. Kad su se Nijemci približili, s tom su skupinom 23. listopada napustili Bansku Bystricu i sklonili se u selu Bukovac. Ali njihovo je skrovište ubrzo otkriveno. Grupu židovskih padobranaca Nijemci su napali 30. listopada te zarobili Havivu Reik, Zvija Bena Yaakova, Rafaela Reisza i mnoge druge bjegunce. Spasio se samo Hayjim Hermesh. Pobjegao je u planinu i poslije dugog lutanja i skrivanja našao sigurnost u skupini slovačkih partizana. Zarobljenike odvode u Bansku Bystricu i podvrgavaju okrutnom ispitivanju. Haviva Reik i Rafael Reisz strijeljani su s još 250 Židova 20. studenoga u šumi iznad Kremnice nedaleko od Banske Bystrice.
Njihova su tijela bačena u zajedničku grobnicu. Zvi Ben Yaakov, koji je za ispitivanja prikrivao da ima bilo kakve veze sa židovskom grupom, ostao je u zatvoru. Pokazat će se da je samo odgodio najgore. Jer 29. prosinca prebačen je u logor Mauthausen i tamo isti dan strijeljan. I Berdicheva, na žalost, očekuje ista sudbina. Britanska misija s kojom se zaputio prema mađarskoj granici nije uspjela u svome pokušaju. Ubrzo su morali odustati i potražiti spas u planinama. Uz pomoć lokalnog stanovništva izbjegavaju potjere tijekom studenoga, a 6. prosinca spojili su se s američkom misijom OSS-a. Zajednički uspostavljaju bazu u zabačenom planinskom selu Velky Bok. Odatle šalju svoju zadnju radijsku poruku u Bari tražeći hitno pomoć. Bilo je vrlo hladno, ponestalo je hrane, a neprijatelj steže obruč oko njihova skrovišta. Sve do 25. prosinca pale signalne vatre na okolnim brežuljcima, ali nijedan američki zrakoplov nije se pojavio. Već idući dan bilo je kasno. Zloglasna njemačka Abwehrgruppe 218 napala je 26. prosinca planinske brvnare iznad sela Velky Bok i Polomka te zarobila sve koje su tamo zatekli. Bijegom su se uspjeli spasiti samo dvojica iz britanske i četvorica iz američke misije. Među zarobljenima je i poručnik Robert Willis, odnosno židovski padobranac Abba Berdichev.
Zarobljenike odvode u Brezno, zatim na ispitivanje u štab njemačke sigurnosne službe u Bratislavu. Odatle su 7. ili 8. siječnja 1945. otpremljeni u logor Mauthausen u Austriji. Za ispitivanje zarobljenih Britanaca i Amerikanaca u Mauthausen su odmah iz Berlina pozvani prevoditelji, prof. Werner Mueller i dr. Hans Wilhelm Thost, službeni prevoditelj Glavnog ureda njemačke sigurnosne policije. Njih su dvojica i među rijetkim očevicima posljednjih dana zarobljenih članova savezničkih misija.
Dr. Thost je poslije rata svjedočio kako je zatekao Franka Zierisa, zapovjednika logora Mauthausen, kako brutalno muči jednoga od tih zarobljenika. U susjednoj je prostoriji naišao na dvojicu oficira SS-a koji su mučili Amerikanca vezanih ruku, na koljenima, u lokvi krvi. Kada je prof. Mueller upitao zašto zarobljenici nisu odvedeni u logor ratnih zarobljenika, odgovoreno mu je da je došao nalog Ernsta Kaltenbrunera, šefa Službe sigurnosti Reicha (RSHA), da se likvidiraju. Upitavši kako će biti likvidirani, dobio je odgovor: “Ne bojte se, imat će vrlo laganu smrt”.
Skupinu zarobljenika u kojoj je bio i Abba Berdichev likvidirao je SS Hauptsturmführer Georg Bachmayer. Ubijeni su 24. siječnja 1945., a njihova tijela spaljena su isti dan. Štab SOE u Bariju registrirao je 24. siječnja vijest Radio Berlina da je osamnaest članova grupe angloameričkih agenata zarobljeno i pogubljeno. Pravu istinu o pozadini tog masakra članova savezničkih misija otkrit će Dieter Wisliceny, desna ruka Eichmanna u likvidacijama Židova u Slovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Na suđenju nacističkim zločincima u Nürnbergu 1946. godine Wisliceny je posvjedočio da su britanski i američki agenti zarobljeni u Slovačkoj likvidirani prema izričitoj Hitlerovoj naredbi. Bila je to Hitlerova osveta jer su saveznici nakon zauzimanja Pariza navodno strijeljali nekoliko njemačkih oficira.
