Od ideje do realizacije intervjua s beogradskim nadbiskupom mons. Stanislavom Hočevarom prošlo je vrlo malo vremena premda smo mislili da će čak biti teško dogovoriti intervju zbog delikatnih pitanja oko kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca, jer smo čuli da se mons. Hočevar angažirao oko slanja pisama srpskog patrijarha Irineja papi Franji, nakon čega je zaustavljen proces kanonizacije. Mons. Hočevar spremno je odgovarao na naša pitanja, čak i taj osjetljivi dio o kardinalu Stepincu i protivljenju SPC-a njegovoj kanonizaciji.
U Hrvatskoj ima relativno malo informacija o situaciji katolika u Srbiji. Kakvo je stanje u Srbiji, tj. vašoj nadbiskupiji?
Hvala na vašem zanimanju! Ali iznenađen sam vašom tvrdnjom da u Hrvatskoj ima “relativno malo informacija o situaciji katolika u Srbiji”. Utoliko više što gotovo redovito dvojica biskupa iz Srbije dolaze na plenarna zasjedanja HBK. Jedan od biskupa sa svojom biskupijom pripada crkvenoj pokrajini – metropoliji u Hrvatskoj. Mi smo vaša susjedna zemlja. Naša Beogradska nadbiskupija ima u posljednje vrijeme prilično dobru internetsku stranicu. Uvijek smo otvoreni medijima...
Dakle, u samoj Srbiji postoji Beogradska nadbiskupija-metropolija, sa sufraganskim biskupijama u Subotici i Zrenjaninu. Srijemska biskupija pripada Osječko-đakovačkoj metropoliji, dok svoj osebujan status imaju prizrenska Apostolska administratura i Egzarhat za katolike istočnog obreda sa sjedištem u ruskom Krsturu. Svakako bi bilo potrebno svestrano predstaviti i povijesni razvoj ove hijerarhijske mreže, ali mislim da to ovdje nije moguće. Već iz tih elementarnih činjenica može se razvidjeti velika specifičnost i katolicitet Katoličke crkve u Srbiji.
Da, znamo da biskupi iz Srbije dolaze na zasjedanja HBK, jer ih se redovito pozdravlja, ali ne sjećam se da je to ikad bilo nešto više od te formalnosti, tj. da se u javnosti moglo čuti više informacija o životu katolika u Srbiji. Zašto je tako?
Hvala i na tom pitanju. Ja ću dati samo kratak odgovor, a sve pozivam na razmišljanje. Gledajte ovo: godine 2013. svečano smo u Nišu slavili 1700. godišnjicu Milanskog edikta. Imali smo redovite kontakte s HBK, s agencijom u Zagrebu, više nastupa u medijima. I kakav je bio učinak? Svih ovih godina u Srbiju dolazi priličan broj vjernika iz Italije, Austrije, osobito iz Slovenije, pa čak iz Bosne, Slovačke, Ukrajine i Poljske, ali vrlo malo iz Hrvatske. No ima nekoliko biskupija u Hrvatskoj koje nam jako pomažu i solidarne su s nama! Osobno se uvijek zauzimam za dobre susjedske odnose. U životu, naime, mnogo znači imati dobre susjede.
Što je za vas, kao beogradskog nadbiskupa, najteže?
Ne želim vas zavaravati, ali znajte da ja nikad ne razmišljam o poteškoćama i po svom karakteru i po formaciji uvijek ponavljam: hic Rhodus, hic salta. Ako smijem biti potpuno otvoren kao čovjek: jedina moja poteškoća jest to što nisam dovoljno svet. Ali kao pastira jako me boli nerazumijevanje među narodima...
Kakvi su vaši odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
Želim uvijek razlučivati teološku i povijesnu dimenziju Crkve. Dakle: je li Srpska pravoslavna crkva – Crkva? Mi priznajemo njezinu soteriološku dimenziju; to znači snagu spašavanja ljudi! Dakle, to je velika Tajna i zaslužuje najdublje poštovanje. Drugo je njezina ljudsko-povijesna dimenzija. Moja je zadaća da im molitvom i iskrenim dijalogom pomognem. Zato su moji odnosi potpuno srdačni i – kao svud – pastirski brižni.
Jesu li oni poremećeni sad zbog stopiranja kanonizacije kardinala Stepinca na zahtjev SPC-a?
Volio bih biti što kraći. Prije svega, ne radi se o “stopiranju”, nego o procesu međucrkvenog razlučivanja; ne radi se toliko “o blaženom Alojziju Stepincu i o njegovoj kanonizaciji”, već o sagledavanju povijesnog odnosa Hrvata i Srba. Središnja ličnost bl. Alojzija Stepinca samo je povod potrebe izraženijeg međusobnog razlučivanja prošlosti.
Oprostite, ali rečeno je kako se Komisija bavi držanjem kardinala Stepinca prije, poslije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ne “sagledavanjem povijesnog odnosa Hrvata i Srba”?
Znate dobro da svaka kovanica ima dvije strane: na jednoj je grb dotične zemlje, na drugoj nominalna novčana vrijednost. Samo tako kovanica može imati svoj pravi identitet.
Razumljivo je da čitav hrvatski narod toliko čezne i želi što skoriju kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Odakle ta izvanredno velika želja kojoj se dive i svi drugi narodi? Zar on nije u očima sviju par excellence predstavnik hrvatskog naroda u zamršenim povijesnim vremenima? Tako ispada da ista osoba postane za onog drugog partnera u razgovoru katalizator svih odnosa među dvama narodima. Ono što je mene od samog početka mojeg boravka u Beogradu boljelo jest to što na moje ustrajne molbe da netko dođe i tu, u Beogradu, objektivno predstavi lik nadbiskupa/kardinala Alojzija, nije bilo odaziva. Kad je pak Sveti Otac odlučio da se osnuje imenovana komisija, u javnosti i s jedne i s druge strane bilo je mnogo nejasnoća u definiranju ciljeva i metodologije rada komisije. Ustrajno sam predlagao i jednoj i drugoj strani da se bolje definira upravo “identitet” komisije. U životu je ovako: ako se sve pravovremeno ne predvidi, nastaju poteškoće. Mi salezijanci posebno smo osjetljivi na pitanje prevencije. Duboko sam uvjeren da je čitava ova problematika mogla biti mudro riješena još prije 30 godina.
Evo zašto treba gledati u budućnost; to, naime, nalaže ljubav. Ljubav uvijek vidi i predvidi. Pravo nas samo prati i urazumljuje. Sjetimo se Marijine uloge u Kani Galilejskoj.
Ali srbijanska strana otvoreno likuje kako je zaustavila kanonizaciju, a sve to se u Hrvatskoj tumači kao “drugo suđenje” Stepincu?
Kad kažete “srbijanska strana”, na koga mislite? Ako veći dio žutog tiska nešto tvrdi, smije li se to identificirati sa svim stanovnicima Srbije? Ta Srbijanci su svi stanovnici Srbije. Svakako i nacionalne manjine. Mogu reći da sam u stalnim odnosima s tolikim predstavnicima hijerarhije ili klera SPC-a, jednako kao i vjernika. Imali biste pred sobom bogatstvo pravih novinarskih “delicija” ako biste nekad i s njima razgovarali.
Da budem ponovno osoban: zar se i tu ne bi moglo mnogo više osobno razgovarati, a ne samo širiti “odjeke” po medijima?
U Zagrebu se čak priča da ste i vi pomogli SPC-u oko slanja pisma u Vatikan?
Poznato mi je što se sve govori u Zagrebu; ali to ne “govori” o meni, nego o odnosima Beograda i Zagreba. Ja nisam sluga ni jednog ni drugog grada. Tražim samo put razumijevanja, a to uvijek uzrokuje i nerazumijevanje. Sv. otac Franjo ne bori se bez razloga tako odlučno protiv svih dimenzija “ogovaranja”.
Kakav je vaš stav o zahtjevu SPC-a i pisama papi Franji?
Mislim da ne bih smio imati svoj stav, ako želim biti pošten, budući da se radi o odnosu SPC-a i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nemam nekakav poseban prosvjetljujući Duh Sveti da bih smio ili mogao zauzimati svoj stav. Postavio bih se iznad SPC-a, Katoličke crkve u Hrvatskoj i svetog oca pape Franje, koji su jedini doista kompetentni za to pitanje. Kao pastir ja to pitanje zasad doživljavam kao jedan snažan vapaj za boljim odnosima.
Je li u redu to što se SPC uopće umiješao u to pitanje?
Ako očekujete samo strogo pravni odgovor, jasno je: kanonizacija katolika stvar je Katoličke crkve. Ali ako govorimo ljudski – bolje rečeno pastoralno – onda mislim da u životu uvijek možemo biti sretni što imamo priliku za raščišćavanje neke problematike i stvaranje novih odnosa. “Bog sve pomaže na dobro onima koji ga ljube” (Rim 8, 28).
Koji je glavni problem, prema vašem mišljenju,a sigurno imate dobar uvid, problem i SPC-a i srbijanskih povjesničara i političara, oko kardinala Stepinca?
Po mome skromnom sudu, postoji samo jedan jedini problem: potreba da jedni drugima pristupamo – rekao bi dr. Darko Tanasković, sadašnji ambasador Srbije pri UNESCO-u – bez “predubeđenja” (dvojim kako tu njegovu riječ valjano prevesti na hrvatski jezik). Najveća životna mudrost potvrđuje: kad gledamo jedni druge u oči bez “predubeđenja”, rješenje je na dlanu: vidimo ga u očima jedni drugih.
Lani ste i vi bili na udaru kritika jer ste rekli kako kanonizacija vladike Nikolaja Velimirovića nije bila problem, a Stepinca jest…?
Da, čovjek je uvijek “na udaru” kad se bori za istinu. Ja sam ustrajao na činjenici da svim pitanjima moramo pristupati s jednakim kriterijima. Konkretna imena dodala je osoba koja je vodila razgovor. Nažalost, tad nisam sa svoje strane imao mogućnost autoriziranja članka. No ja sam sretan i tad kad postoje udarci bez razloga, ali ostajem vjeran načelu: tražimo svuda jednake kriterije u odnosu prema svima.
Ima li smisla nakon ovoga postaviti vam pitanje o ekumenskim odnosima?
Naravno da ima smisla. Dok bude kuće, doma (gr. oikie) ovoga svijeta, uvijek će biti glavno pitanje traženja jedinstva (ne mislim na nekakvu ekumenističku ideologiju, puki ekumenizam radi ekumenizma). Jedinstvo je uvijek plod milosti, a milost ne dobivamo bez jedinstva.
Koliko je realno globalno približavanje katolika i pravoslavlja, na kojem zdušno radi papa Franjo?
Priznajmo: to djelo približavanja djelo je Isusa Krista, Glave Crkve, i djelo Duha Svetoga, koji je duša Crkve. I sama povijest nas ovih dana ponovno utvrđuje u tome. Sadašnji je Sveti Otac previše senzibilan za djelovanje Duha Svetoga, a da to ne bi shvaćao.
Za tri ćete godine ispuniti uvjete za umirovljenje, kako gledate na svoje beogradske godine?
Zanimljivo pitanje: u Hrvatskoj nije poznata Katolička crkva u Srbiji, a vi čak brojite moje godine! Odgovor će vam biti u mome stilu, koji nije konvencionalan. Zahvalan sam Bogu što me je poslao među siromašne.
Pitali smo to zato što je u hrvatskom episkopatu velika smjena generacija, a i vi ste, na neki način, dio te generacije – u širem smislu, dakako. I dolaze novi biskupi, kako se kaže, “po mjeri pape Franje”?
Smjena je prirodna. Kad pak iz toga pravimo nekakvu “ideologiju” ili “psihozu”, time obustavljamo “život u Duhu”. Poznajem kolege koji samo još “broje” i “čekaju”. Ja osobno sam se uvijek smatrao nedostojnim tako uzvišene službe. Sv. Stolica me je ustrajno molila... Sad samom sebi ne dopuštam “mjerenje vremena”, nego ću slušati glas svoje savjesti, koji pokušavam svakodnevno “odgajati”. Isto tako mi se ne sviđa tvrdnja “po mjeri pape Franje”. Bog vodi povijest i šalje pastire i proroke u svojoj slobodi. Time nisam htio reći, ne daj Bože, da svi pastiri dobro rade, nego da i različitost u karakteru doprinosi bogatstvu Crkve.
Hoće li, nakon vašeg umirovljenja, nakon niza nadbiskupa iz Slovenije, biti vrijeme i za jednog Hrvata beogradskog nadbiskupa?
To pitanje svakako nije za mene ni za sociologe. Hvala Bogu na tome što u Crkvi imamo i druge instance.
Zašto je, zapravo, Svetoj Stolici bilo važno da u Beogradu stoluju nadbiskupi iz Slovenije?
Pitanje je, dopustite mi reći, sasvim pogrešno. Mislim da Svetoj Stolici nije stalo do Slovenaca kao takvih, nego do razumijevanja među ljudima, među vjernicima.
Znate i sami da nema pogrešnih pitanja, nego samo pogrešnih odgovora, pa bih ga rado dopunio: mislite li, dakle, da eventualnom beogradskom nadbiskupu Hrvatu ne bi bilo stalo do “razumijevanja među ljudima i vjernicima”?
U mladosti sam više puta čitao kod mudrih ljudi ovo: “Kakva su pitanja, takvi su i odgovori!” Rado dopuštam “vašu varijantu” koja je ipak – po mome skromnom mišljenju – tipičan izraz takozvanog “fluidnog” društva. Ali vi ste dobro razumjeli da je moj naglasak bio upravo na “razumijevanju”. Dakle, kriterij za biranje novog beogradskog nadbiskupa neće biti “nacionalnost”, nego sposobnost dijaloga. Prvi nadbiskup mons. Rafael Rodić, Hrvat, bio je tu jer je mogao vrlo dobro komunicirati ne samo sa svojim vjernicima hrvatskog porijekla nego i sa Srbima, Mađarima, Nijemcima itd. No još se i danas u ovdašnjoj javnosti postavlja pitanje kako to da se veliki dr. Josip Ujčič, koji je ovdje boravio 28 godina, nije nikad susreo s patrijarhom. Utoliko više što je neko vrijeme obavljao i službu predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Da zaključim: stvarnost života mnogo je veća nego što mi u svakidašnjoj brzini života otkrivamo!
U vrijeme 2. Svjetskog rata Stepinac je slovenskim svećenicima dao utočište u Hrvatskoj pastvi i spasio ih od koncentracijskih logora u Njemačkoj. Ovaj nadbiskup je nažalost posve stao na stranu SPC i taj se njegov stav očituje iz svake njegovee rečenice, iako on to nastoji zamaskirati. Po njemu su Srbi zapravo dobri, a mi Hrvati, ah tako zli, pa tim dobrim Srbima ne želimo objasniti neke stvari, primjerice o Stepincu, što bi oni tako rado prihvatili. Pitam Slovenca zašto nastoji da se katolički svećenici u Bačkoj umjesto hrvatskoga u liturgiji služe srpskim jezikom? I inače u prijeporima između katoličke i pravoslavne Crkve uvijek zauzima prosrpski stav.