Daleko od toga da u Hrvatskoj treba zazivati idolopoklonstvo prema bilo kome, ali nepodnošljivo je kolektivno pristajanje na zaborav koji prekriva gotovo sve vrijednosti Domovinskog rata i ljude koji su ga herojski iznijeli. Zanemarivanje vremena u kojemu se Hrvatska branila od agresije, koje bi za nacije što ne pate od manjka samopoštovanja bilo nacionalna svetinja, počelo je odavno i do danas je poprimilo razmjere nacionalne sramote.
Indiferentnost prema nedavnoj prošlosti postala je najjača psihološka komponenta društva, pa se na prvi pogled čini kako bi pokušaj da se sad počne ispravljati propušteno bio nasilje nad smirenom zajednicom koja polako plovi prema Europskoj uniji i bavi se temama koje s nijednim ratom, pa ni Domovinskim, nemaju dodira. No, je li baš tako?
Bi li ikome u Hrvatskoj trebalo biti prihvatljivo što birokrati u Ministarstvu obrane ne daju ili, možda, ne znaju imena poginulih branitelja koji su prije 11 godina u akciji "Bljesak" oslobađali zapadnu Slavoniju? Bi li ikome u Hrvatskoj trebalo biti svejedno tko su ljudi koji su poginuli u obrani domovine? Bi li ikoga trebalo iritirati da se o njima javno govori, da ih se poštuje, da ih se spomene u nekoj školskoj lekciji?
Bi li ikome u Hrvatskoj trebali smetati junaci? Naravno da ne bi! Upravo suprotno. Svakome bi trebala smetati bešćutna ravnodušnost birokracije prema ratnicima, manjak pijeteta prema žrtvama i društvena atmosfera u kojoj je postalo normalno da su heroji zanijekani i da se sve što ima veze s braniteljima na najširoj društvenoj razini doživljava kao parazitizam.
Sljedećeg će se ponedjeljka mnogi sjetiti "Bljeska", ali malo je onih koji će znati tko ga je vodio, tko se u njemu istaknuo, tko je poginuo... Tako je i sa svim ostalim oslobodilačkim operacijama, pa čak i onima koje se izučavaju na vojnim akademijama u svijetu. Za razliku od bivše Jugoslavije koja nije dopustila da partizanski heroji ponikli u Drugom svjetskom ratu poslije oslobođenja nestanu iz kolektivnog sjećanja, Hrvatska je svoje sama osudila na zaborav.
Sva djeca odrasla u socijalizmu učila su u školama, na primjer, da je Rade Končar strijeljan na Šubićevcu, posljednji se put odupirući neprijatelju riječima: "Milosti ne tražim niti bih vam je dao." Sjećaju se i priča o kuriru Bošku Buhi, prolazili su ulicama s imenom partizanskog komandanta Save Kovačevića ili poznatog Titova komesara Moše Pijade...
O tretmanu vrhovnog zapovjednika maršala Tita ne treba niti govoriti. Njemu je počast iskazivana na svakom koraku. Naravno da modernoj Hrvatskoj ne trebaju ni indoktrinacija ratom ni manipulacija kolektivnim osjećajima ni stvaranje kulta ličnosti. No, ne donosi joj ništa ni podcjenjivanje i potiskivanje u drugi plan vlastite prošlosti. Hrvatskoj, naravno, ne treba lažiranje povijesti izostavljanjem negativnih činjenica o Domovinskom ratu ili napuhivanjem nečije uloge ili hrabrosti. No, te su opasnosti odavno prevladane.
Hrvatska se već suočila s vlastitim mračnim epizodama, a suđenjem, primjerice, generalu Mirku Norcu ili onim za zločine u splitskoj ratnoj luci Lora, pokazana je spremnost sustava da to i kazni. Možda će zvučati apsurdno, ali kao što se suočila s neugodnim stvarima, Hrvatska se konačno mora suočiti i s vrijednostima svog Domovinskog rata, prihvatiti ih i s ponosom isticati.
Nastavi li se prešutno pristajanje na zaborav, jedini bi mogući zaključak bio da se zbog pojedinačnih zločina koje su počinili hrvatski vojnici ili haaških optužnica protiv hrvatskih generala društvo stidi Domovinskog rata. To bi bilo strašno, poput novog pucnja u one koji su već poginuli za Hrvatsku.
