Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu jedan je od sedam stručnjaka, znanstvenika s pet zagrebačkih fakulteta, koji su relativno brzo nakon prosinačkog potresa izradili prijedlog programa revitalizacije Sisačko-moslavačke županije nakon potresa. No, taj se prijedlog nije svidio Vladi, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, te su im se iz Vlade, nakon četiri prezentacije, prestali javljati, a ubrzo je u javnost izašao jedan drugi Plan revitalizacije potresom pogođenog područja. Nedavno je pet od sedam autora tog Plana izdalo znanstvenu monografiju „Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine“, no iako svi spominju obnovu nitko više ne spominje revitalizaciju ovog područja bez koje će i sva obnova biti uzaludna. Profesor Čavrak i sam živi na potresom pogođenom području, u Letovancima, 15-ak kilometara južno od Siska.
I sami živite na potresom pogođenom području. Ima li ikakvog napretka dvije godine nakon potresa?
Danas je svima u Hrvatskoj jasno da na područjima stradalim potresom u pune dvije godine iza potresa napretka nema. Zapravo jedini napredak uočavam u tome što je zadnjih tjedan dana to postalo jasno čak i čelnicima hrvatske vlasti koji se ovih dana međusobno takmiče u kritici te sporosti a izgleda da su spremni tražiti i novog Pedra među nesposobnim ljudima koje su upravo oni pronašli i postavljali u sustav. Svjedočimo jednoj PR operaciji bez presedana u kojoj predstavnici vlasti sami sebe obilno kritiziraju i unaprijed se posipaju pepelom jer su svjesni da bi taj politički prostor u vrijeme godišnjice potresa mogla zauzeti politička opozicija a to onda za njih postaje politički neugodno. Po svemu sudeći se radi o traženju alibija za nesposobnost i to sasvim jasno dokazuje da se stradalnici potresa i njihovo teško stanje opetovano politički instrumentalizira. Inače kad ne bi tako bilo tu kritiku bi pratile radikalne kadrovske promjene i promjene sustava koji unatoč promjenama nakon smjene prošlog Ministra i dalje ne funkcionira. Zanimljivo je da kad slušate i čitate te bujice samokritike nitko ne spominje sporost obnove u Zagrebu gdje, za razliku od 6 kuća na Banovini, nije izgrađena niti jedna kuća a od zagrebačkog potresa su protekle tri godine. Kad bi se ta epohalna sporost i nebriga odnosile samo na Sisak i Banovinu to bi se moglo tumačiti na puno različitih načina, od toga da je to siromašan, besperspektivan i za Hrvatsku politički, ekonomski i socijalno nevažan prostor pa do niza drugačijih tumačenja ali kad znate da je u Zagrebu u tom pogledu još lošija situacija onda vam se ipak u prvi plan nameće da odgovor leži u nesposobnosti ljudi i sustava.
Kako komentirate sporu obnovu? Ima li tu ikakvih objektivnih okolnosti koje bi mogle opravdati to?
Budući da su za obnovu već osigurana velika sredstva koja čak treba utrošiti u određenim rokovima, osim inflacije koja se pojavila nakon potresa ne vidim drugih objektivnih razloga sporosti. S tim da za problem inflacije također postoje rješenja koja su se mogla ugraditi u ugovore o gradnji. Šest završenih kuća o kojima se govori u medijima posao je koji u dvije godine odradi jedan obrtnik s nekoliko zaposlenika. Kad je u pitanju neprohodan birokratski sustav on nije prepreka objektivnog karaktera nego isključivo subjektivna nesposobnost i neznanje onih u sustavu vlasti koji su ga takvog kreirali. Nakon dvije godine, nakon promjene nekoliko čelnika tog sustava uključujući i jednog Ministra kao i promjene Zakona o obnovi sada se postavlja i logično pitanje odgovornosti onih koji su odgovorni za funkcioniranje svih sustava u ovoj državi, Predsjednika države i Vlade koji se bave nekim drugim navodno važnijim pitanjima.
Cijelo vrijeme govori se o obnovi, već dvije godine, a nitko ne spominje revitalizaciju tog područja? Hoće li se ponoviti greška nakon obnove u Domovinskom ratu, kad novoobnovljene objekte nisu pratila i radna mjesta te je ovo područje izgubilo puno stanovnika od tada?
Ta pogreška je izgleda već napravljena o čemu svjedoči činjenica da se u dvije godine nije bilo u stanju obaviti veći dio obnove. I ne samo to, prema izjavama Ministra zaduženog za obnovu još ni 50 posto posto zahtjeva za obnovu nije administrativno obrađeno a to znači da ljudi koji stoje iza tih zahtjeva ni dvije godine iza potresa zapravo ne znaju koja im prava stvarno pripadaju a pogotovo ne znaju u kojim rokovima će ta prava eventualno moći ostvariti. Sporost u obnovi, bez obzira na namjere onih koji su za nju zaduženi, time šalje poruku stanovnicima tog područja da se na život na tom području zapravo ne računa. Jer se životi ljudi ne mogu staviti „na čekanje“ dok se neki Ministar ili državni tajnik udostoje bar obići taj kraj i upoznati se s pravim stanjem njihovog života. Jedina poruka je zapravo, iselite se što prije i nemojte tamo gubiti vrijeme, to posebno važi za mlade ljude.
U ove dvije godine, bar koliko osobno imam uvida, nema velikog porasta broja novih poduzetnika, nema novih radnih mjesta a posebno ne vidim da netko provodi neke programe i aktivnosti u privlačenju novih tehnologija i kreiranju modernih kvalitetnih radnih mjesta koja bi bila privlačna za mlade ljude te koja bi promijenila zatečenu lošu gospodarsku strukturu. Prije nekoliko dana sam imao prigodu čuti najavu skorašnjeg stečaja poduzeća srednje veličine jer više nema uvjeta za normalno poslovanje. Zbog sve užeg lokalnog tržišta, male stope zaposlenosti stanovništva i malih plaća, mnogi obrtnici i mala poduzeća sve teže održavaju svoje poslovanje. Gospodarska revitalizacija teritorija je zahtjevniji posao od obnove jer su potrebna sofisticirana znanja i poznavanje specifičnosti područja, potreban je multidisciplinarni projektni pristup i visok stupanj inkluzivnosti. Sve navedeno u sustavu koji je uspostavljen je u deficitu. Naročito je prisutan deficit inkluzivnosti. To se u obnovi očituje u tome da je država u početku sve poslove i sve faze obnove nepotrebno preuzela u svoju nadležnost i iz procesa isključila građane. Sad nakon dvije godine državni čelnici i sami uočavaju tu stratešku pogrešku pa pozivaju građane da tko god može sam pristupi takozvanoj samoobnovi. Još je gora situacija u domeni gospodarske obnove i revitalizacije gospodarstva jer su iz procesa programiranja izuzeta lokalna poduzeća i obrti. Strateške ciljeve, mjere i instrumente, prioritete i dinamiku određuje država odozgo bez nužne komunikacije i interakcije s poslovnim subjektima koji tako jedva preživljavaju. U tom segmentu se uspjeh može ostvariti samo uz dobru suradnju poslovnog i javnog sektora i uz uključivanje građana i takozvanog civilnog sektora. Pri tome se mora kombinirati pristup odozdo s pristupom odozgo.
Ima li ikakvih naznaka nekih gospodarskih projekata ili slično? Zbog čega se to zanemaruje? Nisu prošli ni prijedlozi za nekim poreznim rasterećenjem isključivo ovog područja?
Koliko sam upućen iz medija do sada se komunicirao samo projekt ukrajinskog investitora o farmi kokoši i to najprije u Sunji da bi se kasnije shvatilo da su bolji uvjeti na području Lekenika. Ali kako nisam upućen u detalje ne bih o tome. Što se tiče ostalih projekata zadnjih mjeseci je više informacija o odustajanju od projekata nego o promoviranju novih. Jedna od takvih je informacija da će mađarski investitori odustati od gradnje biorafinerije u Sisku iako su za taj projekt već bila osigurana sredstva. Što se tiče tog projekta on je za bolje poznavaoce gospodarstva i gospodarskih trendova posebno u energetici od početka bio dvojben. Naročito je bilo dvojbeno očekivanje da bi takav projekt mogao revitalizirati Banovinu. Da su Mađari imali namjeru razvijati gospodarske aktivnosti u Sisku onda ne bi gasili sisačku Rafineriju i ne bi hrvatsku naftu vozili na preradu u Mađarsku. Od početka mi nije jasno zašto mi očekujemo da će Mađari voditi brigu o gospodarskom razvoju Siska i Banovine. Oni imaju svoj legitimni poslovni interes koji nije nužno sukladan interesima i potrebama razvoja Siska i Banovine, ponekad je čak u suprotnosti a hrvatska Vlada nema instrumente kojima bi to promijenila a one koje ima ne želi aktivirati. U prigodne Božićne najave državnih čelnika, osobito nakon one o otkupu INA-e prije nekoliko godina, više nitko nema razloga vjerovati. Osim možda onih koji vjeruju u Djeda Mraza.
Što se tiče poreznih olakšica i niza drugih gospodarskih, investicijskih i socijalnih mjera i projekata državne vlasti su imale na stolu prijedloge preko 120 mjera i projekata koje nisu željeli razmatrati. Sad imaju to što imaju i ako ni sada ništa ne promijene neće se ništa događati. Očekujem da će se u godini prije sljedećih izbora aktivnosti nešto pojačati ali bez nade da će se eliminirati zaostatak od dvije izgubljene godine. Vjerojatno će se sve poduzeti da se zadovolji dio vlastitog biračkog tijela i snažnim PR operacijama pokušati izboriti izbornu pobjedu. Ovih dana smo saznali da je Ured zadužen za obnovu financirao desetak i više filmova kojima će se u kampanji koja slijedi pokušati narod uvjeriti da ne vjeruje svojim očima nego autorima promidžbenih filmova. Bojim se da su to koridori u kojima razmišlja vlast a oporbe u ovim temama zapravo i nema, pogotovo na području pogođenom potresom. Narod je nažalost nakon dvije godine čekanja zahvatila apatija i besperspektivnost, svatko se na koncu pokušava prilagoditi zatečenim uvjetima jer nema drugog izlaza osim da odseli, što su mnogi, pogotovo mladi i učinili. Upravo zbog toga sam i na prezentacijama koje sam uzalud držao državnim dužnosnicima neposredno iza potresa naglašavao tri pojma: brzo, učinkovito i radikalno. Ništa od toga nisu razumjeli niti prihvatili pa me uopće ne iznenađuju ovakvi rezultati.
Bili ste suautor neprihvaćenog, ili bolje rečeno ignoriranog, prijedloga revitalizacije ovog područja. Umjesto Vašeg prijedloga usvojen je jedan drugi, no od tada se ni on ne spominje? Pratite li što se događa s tim planovima?
Pratim sve kao znanstvenik ali i kao građanin. Kao stručnjak nisam iznenađen a kao građanin sam duboko razočaran. Taj drugi program kojeg je Vlada usvojila godinu dana iza potresa najavljivan je također s velikim riječima i velikim PR obećanjima. Sada je već prošlo godinu dana od kada je taj Program revitalizacije usvojen ali njegovi rezultati nisu vidljivi. Da podsjetim vaše čitatelje, Vladin program je predvidio četiri strateška cilja i to: smanjenje gospodarske divergencije u odnosu na nacionalni prosjek, zaustavljanje depopulacije i poboljšanje strukture stanovništva, obnovu stambenih i poslovnih objekata i uspostava nužnih infrastrukturnih pretpostavki za normalno funkcioniranje života. Može se reći da je zadnji cilj koji se tiče infrastrukture djelomično ostvaren dok za ostvarivanje ostala tri za sada nema dokaza. Mene to ne iznenađuje jer mi je bilo već na početku jasno da je taj Program uglavnom služio samo u PR svrhe vladajućih da imaju nešto govoriti na prvu godišnjicu potresa kao što sada zadnjih tjedan dana u posebnoj PR operaciji sami sebe kritiziraju za sporost u obnovi a bez da nude nove ljude ili promjene neučinkovitog sustava.
Koje bi bilo, po Vama, rješenje opstanka ovog područja? Kako ljude zadržati? Znamo da neće biti dovoljno obnoviti kuću, a i to ide sporo.
O tome smo pisali vrlo konkretno u Programu kojeg smo predložili Vladi Republike Hrvatske a koji ima opseg 60 stranica s preko 120 mjera i projekata koje treba realizirati. Jedan nezavisni ekonomista se o tom tekstu izrazio najbolje rekavši da se radi o programu koji je razrađen do tzv. „transakcijske razine“ u smislu da je objašnjeno što treba činiti i kako treba činiti. Uz mjere i projekte predložili smo institucionalni sustav, izvore financiranja koji ne obuhvaćaju samo sredstva EU nego i sredstva privatnih investitora i financijskih institucija i fondova, predložili smo privlačan pravni, financijski i fiskalni okvir za privlačenje investitora i investicija, predložili smo niz mjera socijalne politike uključivo i nešto izdašniju ali trajnu pomoć obiteljima stradalim u potresu nego što su ove mrvice kojima Vlada sada kupuje savjest prije Božića. Predlagali smo da Vlada zbog niza specifičnosti lokalne situacije koju smo detaljno proučavali, za provođenje revitalizacije tog prostora usvoji poseban zakon (lex specialis). Pripremili smo sve bitne elemente takvog pravnog akta. Smatrali smo da to za Vladu i hrvatski Sabor neće biti problem jer je potres izniman događaj s katastrofalnim posljedicama koje su se već dogodile za razliku od opasnosti urušavanja sustava Agrokor koje su bile tek potencijalne. Vlada je na potencijalne opasnosti reagirala promptno i u tjedan dana usvojila lex specialis pa smo s pravom očekivali sličnu reakciju koja se nažalost nije dogodila. Umjesto brzog, učinkovitog i radikalnog pristupa dobili smo birokratsku usporenost koja je iznenadila i najveće skeptike. Dakle, kad me pitate kako ljude zadržati, jedan od mogućih odgovora je detaljno opisan u našem Programu revitalizacije. Iako je od njegove izrade i Vladinog ignoriranja prošlo dvije godine, još uvijek nije kasno za ozbiljan i odgovoran pristup koji bi poslao drugačiju poruku od ove aktualne.
Kako vidite Banovinu i ostalo potresom pogođeno područje za nekih pet, 10 godina? Jeste li optimist?
Nemam kristalnu kuglu, ali imam svakodnevni kontakt sa životom i krutim činjenicama. Također ne vjerujem u alkemiju i božićna obećanja pa se ne mogu svrstati u optimiste ili pesimiste. Polazeći od navedenog, ako se u kratkom roku ništa ne promijeni u sustavu obnove i revitalizacije, ako se ne promjene nesposobni ljudi kojima nije stalo do Siska i Banovine, onda nemamo što očekivati. Time će se nastaviti graditi mentalna slika područja koje je besperspektivno, siromašno i koje se sporo reanimira. Takva područja nikome nisu privlačna za život i za poslovanje pa će se nastaviti emigracija ljudi i poslova. Imat ćemo sve više mrtvih i napuštenih ne samo sela nego i gradova. Znate, teško je voljeti mjesta koja su na nacionalnoj razini zapravo neželjena i koja se doživljava kao nacionalni teret, a Sisak i Banovina su danas upravo to. Jer spora obnova i izostanak revitalizacije u čak dvije godine iza potresa dokazuju i upućuju na baš takav zaključak. E sad, da li to mora biti tako? Ne mora, može biti i drugačije. To je prostor koji obiluje prirodnim resursima, zemljištem, šumskim i vodenim blagom, vrijednim i ponosnim ljudima kojih je nažalost sve manje. Domovinski rat, tranzicija i sada potres, iscrpli su financijski kapital i osobno bogatstvo ljudi koji su ostali u tom kraju i koji će kroz par dana biti nositelji zaštite najduže šengenske granice.
Sve to i mnogo toga što nisam spomenuo predstavlja iznimnu vrijednost i bogatstvo koje se može transformirati u dobre životne i poslovne uvjete ali ne na način kako se to činilo prethodne dvije godine. Umjesto da se razvija duh stradalničkog područja socijalne bijede i besperspektivnosti, umjesto da se tom kraju samo nudi pomoć i stvara osjećaj socijalnog slučaja potreban je radikalno drugačiji pristup koji polazi od zatečenih resursa, stavlja ih u učinkovitiji institucionalni sustav i transformira cijelo područje u nacionalni primjer razvojnog skoka koji će biti ogledni primjer za druge krajeve u Hrvatskoj i šire. Ja sam uvjeren da je to moguće ali ne s ljudima kojima je sada povjerena briga o ovom području i ne u sustavu koji su oni kreirali. Također bez sudjelovanja ljudi koji tamo žive i najbolje poznaju to područje, uz sve poštovanje drugih, nije moguće očekivati bolje rezultate.
VIDEO Sičanin Blaž Anđelić sam živi u zgradi koja je teško stradala u potresu: Nemam grijanje i vodu, policija je dolazila nekoliko puta
Tvoj anemnični je "dobio novac"ali nezna šta sa tim novcem.Torbara novaca imate,jezikoslovca Bačića.Ako i dalje ne znate potrošiti zovite džokera Sanadera.