Kad su na izborima 2011. u HDZ-u u jednom trenu pokušali oštricu usmjeriti prema predsjedniku Josipoviću prozivajući njega kao stvarnog vođu Kukuriku koalicije, odmah im se vratilo u lice. On ih je u jednom potezu sasjekao u korijenu: dovoljno je bilo da izgovori “Kukulele koalicija!” i svi su istog trena shvatili da fikus itekako ima bodlje te da je bolje zašutjeti i pustiti Josipovića neka političko bojno polje udobno promatra s vlastitog sigurnog brijega. Zašto onda danas u SDP-u ne znaju učiti na tuđim greškama te srljaju u sukob s predsjednicom države otvarajući frontu koju sebi nipošto ne mogu priuštiti?
Više je mogućih odgovora. Prvi je da Milanović sad doista podsjeća na ranjenog vepra stjeranog u kut, koji grčevito nasrće na svaki šušanj koji bi dao naslutiti da se netko ili nešto kreće u njegovu smjeru. A u tom smislu, Kolinda Grabar-Kitarović neprijeporna je prijetnja. Premijer je na početku izbjegličke krize doslovce ugrabio vanjsku politiku iz ruku Vesne Pusić ignorirajući pritom potpuno i predsjednicu RH te rušeći iz temelja njezinu platformu na osovini Baltik – Jadran iako ga Ustav obvezuje da se s njom koordinira. Ona mu u svakom slučaju nije ostala nimalo dužna i u ovom trenutku Hrvatska podsjeća na željezničku kompoziciju od gume kojoj je na svakom kraju lokomotiva koja vuče u svojem smjeru. Taj vanjskopolitički jo-jo dokrajčio je hrvatski kredibilitet u širem susjedstvu, u kojem paranoični Milanović sve oko sebe vidi kao neprijatelje, tek što nije cijelu Višegradsku skupinu proglasio “ekipicom” koja se sastala samo kako bi njemu radila o glavi.
Proglašavati predsjednicu nacionalnom izdajicom samo zato što je onkraj granice konstatirala očite činjenice, nedvojbeno je ishitreno. Jer, bilo to s njezine strane primjereno ili ne, sasvim smo navikli da hrvatski čelnici u inozemstvu opanjkavaju svoju državu. Dovoljno se sjetiti Josipovića u Knessetu. Ili samog Milanovića u Berlinu. O Mesiću da i ne govorimo.
Biti uhvaćen u laži mnogo je veći problem. A ministru Ranku Ostojiću ovih dana to se učestalo događa. On je grubo udario po predsjednici ustvrdivši kako je laž da je ona dogovorila povrat vlaka bez voznog reda koji je baš on prepunog hrvatskih policajaca otpravio u susjednu zemlju, prouzročivši međunarodni incident. No, ubrzo je stigao demanti iz usta samog Viktora Orbána, koji je potvrdio da je on sam povrat dogovorio s K. Grabar-Kitarović. Kao vrhunac ludosti, saznali smo da na graničnom prijelazu na kojem je Ostojić navodno dogovorio povrat vlaka – uopće nema željezničke pruge?!? Da je ovo televizijski prilog, sad bih pustio jingle s čuvenim usklikom Mladena Delića!
Milanović je uskoro nabrušenom retorikom nadmašio čak i taj ispad. Na političku govornicu nakon vulgarnih viceva sad već uvodi i sočnu balkansku psovku – spominjući čak majke svojih političkih protivnika: “E, nećeš, majke ti ga!” Mnogo ozbiljnija i programiranja od te kakofonije ipak je kanonada usmjerena prema predsjednici oko toga kome će ona dati mandat ako Milanović tijesno izgubi od Karamarka. Njezina reakcija da ne želi odgovarati na hipotetska pitanja, da će odlučiti na temelju Ustava i zakona i uz konzultacije sa stručnjacima za Ustav, podignula je oluju. Predsjednica, tvrde, namjerava dati mandat Karamarku čak i ako on ne bude imao dovoljno potpisa. No, pri tom namjerno zaboravljaju da Ustav ne spominje nikakve potpise. U takvom bi slučaju predsjednica napravila isto što i Mesić 2007. godine: nema ništa logičnije nego mandat dati relativnom pobjedniku ako je on uvjeri da pregovara sa strankama koje mu mogu omogućiti većinu u Saboru te ako joj te stranke tijekom konzultacija to i potvrde. Ni Mesić od Sanadera nije zahtijevao potpise. I pritom nije nimalo pogriješio. Naravno da bi bio dao mandat Milanoviću da se on kojim čudom pojavio s potpisima. No, da se izborni gubitnik tek tako pojavi s potpisima u džepu, doista graniči s fantastikom.
Frustracija iz 2007., dakle, mogla bi biti drugi razlog zašto Milanović inzistira na sukobu s predsjednicom. Ono što je krajnja bizarnost u cijeloj ovoj priči jest da Milanović inzistiranjem na baš ovakvom scenariju sam projicira naciji da on osobno vjeruje da će ga Karamarko u izbornoj noći pobijediti! A nacija bi mu mogla lako povjerovati. Pitanje je samo vjeruje li on doista da iz pozicije izbornog gubitnika može doći u priliku dobiti mandat za sastavljanje vlade? Prije će biti da on sebi gradi alibi za poraz nego da stvarno vjeruje da bi mogao u naknadnoj trgovini ipak doći do pobjede. I tu se krije treći razlog. Sve karte Milanović je zapravo stavio na dojam tijesnog gubitka izbora, koji će mu, eto, biti ukradeni kao što mu je u njegovoj mašti Sanader uz pomoć Mesića ukrao pobjedu u 2007. Sve u nadi da bi tako mogao preživjeti na čelu stranke. No, to je pretanka slamka spasa jer u SDP-u je mnoštvo onih koji gladno čekaju njegov pad. Izgubi li, pitanje je samo: hoće li proći kao Sanader ili kao Jadranka Kosor.
>> Tko bolje laže: Rat brojkama HDZ-a i SDP-a
>> Karamarku neće biti oprošteno izbjegne li sučeljavanje s Milanovićem
Nikad Hrvatska nece imati vise predsjednika Vlade ko Milanovica,upamtite sto sam vam rekao,a nek i nece ,hvala Bogu da nema vise ni jedan u Hrvatskoj ko on