“Gdje je moja najbolja doktorica?”, govori djevojčica i čvrsto grli prim.dr.sc. Vlatku Boričević-Maršanić, koja je oslovljava imenom i pita je li joj bolje. Djevojčica je to koju ta liječnica dugo poznaje, čest je pacijent u bolnici kojom upravlja – Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež. Odlazi s nama u žensku sobu, 18 kvadrata u kojima je naslagano pet kreveta i u kojoj boravi i spava pet malih pacijenata te nam govori kako je skočila s prozora. Htjela se ubiti jer ne želi više živjeti. Ženska soba od muške je odvojena vratima, ali samo s jedne strane, tako da djevojčice kad izlaze iz sobe moraju proći kroz mušku sobu.
Agresivni ispadi
Kad od njih pet u tih 18 kvadrata samo jedno dijete ima neki ispad, naravno da to utječe i na sve ostale. Ima i teških, agresivnih epizoda i ispada kada je ugrožena sigurnost i druge djece, ali i osoblja. Djevojčica s početka teksta i svi pacijenti tamo su u konačnici djeca. Samo što neki imaju deset, a neki 17 godina. Zakon određuje da su djeca svi mlađi od 18 i zakon je odredio da djeca s psihijatrijskim teškoćama ne smiju biti na odjelu s odraslim pacijentima. Sjajna ideja, samo što za nju u praksi nije pripremljeno – ništa.
Rezultat je takav da zapravo nema bolnice zakonski prikladne za dijete s ovakvim problemom i upućuju ga u ovu bolnicu nedaleko od zagrebačkog Britanskog trga, u Kukuljevićevu. Osim popunjenosti koja nekad prelazi i potpune kapacitete Kukuljevićeve, to u praksi znači i da sobu nekad moraju dijeliti zlostavljano dijete i zlostavljač. Ne treba nijedan liječnik objašnjavati koliki je to apsurd, teškoća kako za djecu tako i za sve osoblje, a u konačnici postavlja se i pitanje kako liječiti i jedno i drugo dijete u takvim uvjetima.
– Problemi su se intenzivirali zakonskim izmjenama koje izričito određuju da se djeca moraju hospitalizirati odvojeno od odraslih s duševnim smetnjama. Prije su se djeca kratkotrajno zadržala u bolnici, recimo u Bjelovaru, Splitu i drugdje, pa se procijenilo trebaju li biti poslani ovdje. Tako da je kod nas došlo do velikog priljeva akutnih pacijenata. Istim izmjenama je s liste ustanova za liječenje duševnih pacijenata skinuta bolnica Lopača, što opet znači veliki priljev pacijenata nama.
Sve bolnice mogu reći “taj pacijent nije za nas”, a mi ne možemo to reći kad je riječ o dječjoj psihijatriji. Ali ako smo ustanova koja će biti zadnja za liječenje, moramo imati i izvrsne uvjete da bismo liječili tu djecu – poručuje ravnateljica Kukuljevićeve.
Boravak od 30 kvadrata
U tijeku su radovi na trećem katu gdje su smještena osnovnoškolska djeca, tako da sad i ona borave kat niže gdje je odjel za starije od 14 godina. Svi su zajedno u jedinom dnevnom boravku od 30-ak kvadrata s dugačkim stolom, između malenih soba za spavanje u kojima su, najlakše je reći, poslagani kao sardine.
Kako kaže dr. Boričević-Maršanić, nije problem napraviti krevete na kat, ali pitanje je kakva će biti kvaliteta liječenja jer, ističe, stručnost u zdravstvu nije dovoljna da stvari funkcioniraju.
– Mladić je pokušao suicid rezanjem vratnih žila i nakon operativnog liječenja u klinici za otorinolaringologiju (ORL), upućen je nama. U toj bolnici ležao je na otvorenom odjelu i sve je bilo u redu, ali ga svejedno šalju k nama na zatvoreni odjel i zahtijevaju svakodnevne kontrole na ORL. Tako da smo ga morali svaki dan voziti u bolnicu na pregled i previjanja pa je dijete dan provodilo u čekanju i transportu – ističe ravnateljica.
Uostalom, kakav je to boravak pacijenta u zatvorenom odjelu kad je dijete cijeli dan vani, a upućeno je kao pacijent za zatvoreni odjel dječje psihijatrije. Također, s oba zatvorena odjela ista ta djeca tri puta dnevno idu, odvojeno, u podrum gdje je blagovaonica. A izlazak u dvorište nije moguć jer je to mali prostor na samom ulazu i nije sigurnosno primjeren.
>> Apel psihijatrijske bolnice: Pomozite nam, liječimo djecu u teškim uvjetima!
>> Magnetom protiv ovisnosti – riješite se kockanja, pušenja, alkohola i prejedanja
Glavno da ima novca za razne klošarske udruge, a za djecu nema.