Prohladna jesenska noć, dosadna rominjava kiša, puste ulice
nekog nepoznatog zaseoka i tek treperava svjetlost obiteljskog ugođaja
što se iz okolnih kuća kroz maglu probijala do
vjetrobranskog stakla 40 tona teškog “mercedesa
actrosa”.
- Pogledaj prijatelju, to ti je prokletstvo ovog posla! Nikad s
obitelji, nikad kod kuće! – rekao je 38-godišnji
Vladimir Burušić pomislivši na svoje u
Zaprešiću i ne mičući pogled s mračne ceste koja će se pod
njegovim farovima protezati još 2000 km dalje sve do
Hrotovice u Češkoj. Dovoljno daleko da bi se i reporter
Večernjeg lista uvjerio koliko je tvrda korica kruha u koju moraju
zagristi vozači teških kamiona i šlepera.
Naš vozač je nekadašnji dragovoljac Domovinskog
rata, a posljednjih 16 godina vozač špedicijskih kamiona.
Na četverodnevni put krenuli smo kasno uvečer iz Pojatnog, malog mjesta
pokraj Zaprešića gdje Vlado živi s obitelji. Iako su iza
njega kilometri i kilometri špedicijske vožnje,
oproštaji sa suprugom i djecom još uvijek nisu
rutina, a čini se - nikad i neće biti. Klizivši grdosijom po
mračnoj autocesti prema Goričanu, Vlado je sjetno rekao: - Ovo je dobar
posao za mlade ljude bez obaveza, dinamičan je, vidiš
svijeta. Doručkuješ u Brnu, ručaš u
Budimpešti, a večeraš kod kuće. No, meni to
više nije gušt, istrošio sam se,
umorio. Zaželio sam se mirnoće, doma, obiteljske atmosfere. Volio bih s
klincima napisati koju zadaću, otići s njima na nogomet, klizanje. I
supruga mi nedostaje, zadnjih 6, 7 godina razmišljam o
mirnijem poslu, ali...
Tihi noćni razgovor o tome kako godine prolaze, kako djeca rastu i kako
nas život najčešće pređe, prekinula su jaka svjetla
graničnog prelaza Goričan-Letenye i rutinski razgovor s carinicima. Na
žalost, oprostivši se s Hrvatskom, oprostili smo i s lijepim
vremenom. Pljusak i jak vjetar pratili su nas
“cijelih” 10 km koliko smo se kroz Mađarsku vozili
do izlaza za Sloveniju. Ipak, nakon kratke vožnje kroz Sloveniju, opet
smo se našli na prelazu Lenty, koji nas vraća u Mađarsku.
Pomalo zbunjujuć potez, Vlado je objasnio kroz smijeh: - Nismo
zalutali! Samo smo izbjegli jedno nepotrebno plaćanje cestarine!
Vozeći dalje po magistrali prema Szombathelyju, Vlado je negodovao: -
Za ovu cestu nam Mađari mjesečno uzimaju 100 eura, a ona je u
katastrofalnom stanju. Po njoj dnevno prođe preko 5000 kamiona, a
parkirališnih mjesta ima samo za 50. Cesta je
široka samo tri metra, a kamioni 2,5 metra... ovdje se
nesreće događaju samo zato što umorni vozači nemaju gdje
stati i odmoriti se. Evo, već 30 km nismo vidjeli parking, a nećemo ga
vidjeti ni idućih 30 - objašnjava Vlado pokazujući nam
mračno mjesto pokraj šume gdje su nedavno stradala njegova
dvojica kolega.
U tišini smo nastavili kroz maglovitu i kišnu
Mađarsku prema Slovačkoj. Iza ponoći stigli smo do
nekadašnjeg prijelaza Rajka-Kuti.
- Ovo ti je zloglasno mjesto! Hvala Bogu da su ušli u
Europsku uniju i da ta granica više ne postoji! I Mađari i
Slovaci su nas ovdje zadržavali satima, a nakon toga tražili novac,
pivo, bilo što! Jednom sam zbog kolone od 15 km čekao 12
sati, nakon kojih sam bio izvan sebe. Kada mi je prišao
slovački carinik i pitao što imam za njega, mislio sam ga
zeznuti pa sam bijesno rekao “Samo kune!”, a on
meni na to: “Daj, ionako idem na ljetovanje u
Hrvatsku!”
Sličnih zgoda s čuvarima državnih vrata, Vladi nije nedostajalo pa smo
sljedeća dva sata autoceste Bratislava-Žilina ubili smijehom i
razgovorom. Na nesreću, blendanje farova kamiona iza nas, iskusnom je
Vladi odmah skinulo smiješak s lica. Jer, to znači samo
jedno: Makni se s ceste i ustanovi defekt!
A defekt je, kako to već biva usred noći i usred ničega, uzrokovao
veliki debeo čavao u zadnjoj gumi. Mijenjati gumu s prikolicom koja
zajedno s teretom teži 35 tona na jakoj vjetrometini i kiši
nije baš jednostavno. No, spretni je Vlado,
obukavši radnu manduru, od vozača postao mehaničar: - Sreća
što uvijek imam crijevo za zrak, pa ćemo sada napuniti gumu.
Na žalost, morat ćeš biti strpljiv jer ćemo do prvog
vulkanizera morati stajati svakih 50 km i iznova puniti gumu.
Na pumpanje smo potrošili više od 45 minuta
obavezne pauze koju svaki vozač kamiona mora napraviti u 8 sati vožnje
i umorno krenuli dalje kroz noć. Na prvo odredište na carinu
u Žilini stigli smo u rano jutro. Nakon carinskih formalnosti i krpanja
gume kod vulkanizera, nije nam ostalo ni pet minuta za odmor, već smo
nastavili prema Mikolašu radi istovara tereta. U
Mikolaš smo stigli oko 11 prije podne, praćeni neprestanom
kišom i hladnim vjetrom. Nakon istovara i deset sati vožnje,
pronašli smo jedini slobodni kutak pokraj šume za
dužu stanku dužu pauzu.
- Ovo nije sretno rješenje, ali nemamo izbora, barem je dan.
Zakon kaže da moramo stati i mi ne smijemo dalje - odlučno će Vlado. I
dok je on od silnog umora zaspao i zahrkao istog trena, vaš
je reporter bio manje sreće. Od prevelikog umora, hladnoće i Vladina
glasnog fijukanja nije ni oka sklopio. No, zato je izbrojio nekoliko
stotina stada ovaca i svaku minutu punih 8 sati koliko je umorni vozač
spavao.
Relativno čilni i odmorni, oko 8 navečer u mineralnoj vodi se umivamo i
peremo zube. Krećemo prema Hrotovici, udaljenoj 50 km od Brna i 150 km
od Praga. No napor i spavanje na niskoj temperaturi u limenoj kabini
kamiona uzeli su danak. Reporet se prehladio, što je
još uvijek sanjivog Vladu vratilo u život:
- Vi ste novinari maze! - smijao se Vlado. Ali, raspoloženje mu je
spalsnulo kad je vidio da je autocesta prema Brnu zatvorena. Značilo je
to 80 km vožnje više po češkim selima gdje je
najveća dopuštena brzina 40 km na sat. I napokon, u 3 sata
ujutro evo nas na odredištu - Hrotovica. U kabini smo
pričekali jutro, utovar lucerne i - natrag put Zagrebu.
Nakon četiri dana i više od 2000 km prijeđenih u kabini
luksuznog kamiona, bilo je to iskustvo koje ne bismo rado ponovili. No,
naš junak iz priče već za dva dana opet će krenuti istim
putem.
Tonaža ista u gram!
Na graničnom prijelazu Goričan-Letenye, Vlado je nedavno je zbog neregularnog vaganja kamiona od Mađarske carine platio 9300 kuna kazne, o čemu smo pisali. Nakon objave našeg članka, njegovo pojavljivanje na hrvatsko-mađarskom graničnom prijelazu izazvalo je nevjerojatnu ljubaznost mađarskih carinik. Vaganje Vladina kamiona prvi put je prošlo besprijekorno i na ulasku i na izlasku iz Mađarske, a tonaža je odgovarala u kilogame. Jedan od mađarskih carinika obratio se Vladi objašnjavajući mu da svi njegovi kolege imaju isprintani tekst iz Večernjaka, ali i da su i zbog njega dobili jezikovu juhu od šefa koji je došao iz Budimpešte. Iako su prema Vladi ovaj put postupali korektno, mađarski su carinicu svoju lošu stranu ipak iskazali na ostalim našim vozačima. Čak petorica bili su kažnjeni sa po 1600 eura zbog pretovara.
Kriv je i onaj tko skida blokadu
- Evo, vidiš, kako ljudi uživaju. Tako ću i ja valjda jednog dana. Nadam se samo da će moja 10-godišnja Brigita i 6-godišnji Luka tada biti još uvijek razigrani i spremni za druženje s ocem - govori Vlado dok smo se vozili češkim selima. Mrak se nadvio nad nas, a sa sobom je u laganoj vožnji kroz sela donio i onaj topli obiteljski prizor. I sjetu. I muku našoj kabini. S mislima na obitelj. A onda je Vlado opet progovorio. Prisjetio se lanjske vožnje kad mu je od hladnoće pukla žila na licu: - Morao sam ići hitno u bolnicu. Doktor u mađarskoj Rajki mi je rekao da moram mirovati tjedan dana, a ja sam isti tren sjeo za volan i nastavio dalje. Osim toga, ovo je još raj! Najgore je zimi u planinama, kada molim Boga da mi se ne smrzne nafta, jer tada mogu poslužiti jedino kao zalogaj gladnim medvedima – već se smijao Vlado. Prisjetio se i kad se nedavno odmarao noću pokraj šume: - Gledao sam iz kabine kako mi četvorica kradu naftu. Naravno da im se nisam usprotivio, jer bi me prebili, a možda i ubili. Jedina dobra stvar je to što su mi isisali samo pola rezervoara. Razgovor je svako malo okretao i prema ozbiljnijim tema. Pričali smo i o nesrećama koje uzrokuju kamioni. - Prometne se nesreće događaju svaki dan, ali na žalost, kada je kamion sudionik, tada su one često tragične. S kolegama vrlo često razgovaram o nesreći u tunelu Ledenik, u kojoj su smrtno stradale četiri osobe. Za tu je nesreću, bez ikakvih dvojbi, kriv kolega Miljenko Stričak. No, ima još jedna bitna stvar koju se stalno pitamo mi koji smo non-stop na cesti. Svaki kamion ima blokadu na 85 km na sat i ne može ići brže od toga. Po sudskom izvještaju vidi se da je Stričak vozio 105 km na sat, pa nije jasno zašto se sud ne pozabavi s ljudima koji su skinuli blokadu s njegova kamiona, jer on kao vozač to nije mogao sam to skinuti - objašnjava Vlado.
