Tranzicijski paradoks – o privatizaciji i rasprodaji državnih poduzeća i društvenog vlasništva odlučuju oni koji primaju plaću od države. To znači da nas već 25 godina o tome kako je država loš gospodar uvjeravaju oni koji žive od te iste države. Iskustvo nas uči kako će se u ovoj neznatnoj zemlji moći privatizirati sve osim politike.
Kad govorim o privatizaciji, govorim o transparentnoj prodaji, ne prisvajanju vlasti i ovom sadašnjem stanju u kojem je politika privatizirala državu. Ako je moguće prodati ili dati u koncesiju, recimo, autoceste, zašto ne bismo mogli privatizirati ili dati u koncesiju Vladu, predsjednika, saborska mjesta, političke stranke. Uostalom, od autocesta imamo opipljivu korist u prihodima koje ostvaruju, politika isključivo troši, ne stvara novu vrijednost pa tako od nje imamo tek superopipljivu štetu. I bez obzira na to koliko nesreća bilo na našim autocestama i koliko života uzele, još su uvijek manje pogibeljne od načina na koji se politika bavi našim životima.
Netko se javi 800 puta i on je koristan zastupnik?!
Može se postaviti i pitanje što bi se dogodilo loše Hrvatskoj da prodamo Vladu, predsjednika, sabor i stranke ili ih damo u koncesiju strancima. Ne bi se dogodilo ništa. Najprije, saznali bi koliko doista vrijede, ako bi itko išta ponudio za njih. Ne bi to bio čin veleizdaje jer bi, da je prodaja transparentna, znali vlasnika, što je kudikamo bolje od ove sadašnje situacije kad se baš i ne zna tko za koga radi. Ne vjerujem kako bi vlada, da dođe u ruke privatnika, radila manje u hrvatskom interesu nego što to rade ova i sve prethodne vlade, jer jednostavno od njih nije moguće na tome manje raditi. Kod stranaca bismo se bar mogli nadati profesionalizmu, kod ovih svaka je nada odavno izgubljena.
Posve je sigurno da 90 posto ministara i saborskih zastupnika ne bi moglo sačuvati radna mjesta da dođu pod privatnu kapu jer niti rade mnogo niti rade dobro. Niti znaju što rade. Konačno bi došli na udar tržišta za koje nas koji već jako dugo “uživamo” njegove teledirigirane potrese uvjeravaju da je najbolji mogući društveni model, dok oni istovremeno od rada stvaraju fikciju, a od fikcije rad i cijelo to vrijeme žive od novca koji se uzima od građana. Po kojim se parametrima mjeri efikasnost predsjednika, premijera ili nekog ministra? A zamislite, produktivnost saborskih zastupnika mjeri se količinom njihova javljanja za riječ. Netko se javi 800 puta i on je koristan zastupnik?!
Dresirana čimpanza se može 800 puta javiti za riječ
Ne znam tko se dosjetio te idiotarije, ali dresirana čimpanza se može 800 puta javiti za riječ a da pritom ništa ne kaže i zbog toga ispadne mudra. Mjereći istinski radni učinak ministrima i zastupnicima, došlo bi se do poraznih podataka koji bi se mogli svesti na jednu jedinu istinu – oni samo primaju plaće. Možda vam se izrečeno čini politički nekorektno, ali meni se njihovo djelovanje čini ljudski nekorektno, okupano u licemjerju osobne koristi i izbjegavanja suočavanja s istinom. Nemaju odgovornost za neefikasnost, nemaju moralnu odgovornost za djelovanja s predumišljajem, nemaju političku odgovornost za neodmjerenost i bahatost, nemaju poslovnu odgovornost za promašaje i loše poteze. Kolika bi jagma za mjesta u politici bila da im privatnik odluči rezati troškove, ukidati povlastice, putarine, naknade, domjenke, bagatelne gablece, službene automobile i mobitele, da im se plaće svedu na, recimo, profesorsku plaću, da im se neprekidno ponavlja kako će morati proći restrukturiranje koje nalaže otpuštanje viška da bi vlada i sabor opstali i počeli poslovati pozitivno, da po šest mjeseci ne primaju plaću, da im, kad malo podignu glas, policija i zaštitari ne daju do radnih mjesta, da moraju raditi po Zakonu o radu kojeg upravo sada donose i za kojeg tvrde da je genijalan.
Veselio bih se danu kada bi o političkim radnim mjestima, osim volje plitkog hrvatskog biračkog tijela, odlučivao i netko kome kvazidomoljubni fetišizam ne bi značio ništa osim predmeta za podsmijeh. Ne, uvođenje tržišta ne znači dodavanje kvalitete, nego izjednačavanje svih u nepravdi. Izjednačiti politiku sa svim ostalim djelatnostima preduvjet je ozdravljenja društva. Ne znam zašto bi predsjednik, Vlada i Sabor bili od strateške važnosti za nas kad to banke, tvornice, Ina, autoceste, mediji, voda, šume, more i ljudi, da ljudi, nisu bili. Ispada da se sve može prodati osim onoga što je prodano u duši. Između moguće vlade stručnjaka i svih dosadašnjih vlada domoljuba ne vjerujem nijednoj, ali, da već moram, izabrao bih onu prvu. Za stručnjake još nemamo iskustva kako bi se ponašali kad bi vladali Hrvatskom. Za domoljube znamo; oni su nas i previše koštali u svojoj neodmjerenoj ljubavi prema samima sebi i “našoj stvari”.
>>Zapad je mrtav, a i Hrvatska smrdi po raspadajućoj lešini
>>Globalno zatopljivanje je možda sporno, ali globalno zaglupljivanje je činjenica
"U koncesiju dajte Vladu, predsjednika, Sabor, a ne autoceste." Odličan naslov - ideja uzeta iz komentara čitatelja. !! .