Godina u koju smo zakoračili bit će, po svemu sudeći, godina u kojoj Hrvatska intenzivno razmišlja o svojoj vojnoj moći.
Izrađuje se nova Strategija nacionalne sigurnosti, a prvi put uvodi se potpuno novi sustav domovinske sigurnosti. Definiraju se nacionalni interesi i ciljevi, raščlanjuju prijetnje i rizici, utvrđuje sposobnost odgovora na te rizike…
Sve je to O.K., posao države je da se brine o nacionalnoj sigurnosti i obrambenim sposobnostima, no možda je vrijeme da Hrvatska, osim o svojoj vojnoj sili i tzv. tvrdoj moći, razmisli o tome kakav je naš koncept djelovanja u smislu meke moći, onoga što se u svijetu naziva engleskim izrazom “soft power”.
Pod tim terminom obično se podrazumijeva sposobnost neke države da stječe i zadrži utjecaj izvan svojih granica bez prisile i bez plaćanja ili kupovine utjecaja.
Hrvatski “soft power” stoji začuđujuće dobro, hvala na pitanju. Ali meka moć Hrvatske češće postiže uspjehe upravo unatoč, a ne zbog djelovanja hrvatskih vlada i institucija.
Jer, osmišljenog i koordiniranog djelovanja gotovo da i nema. Istina, postoji rad na turističkoj promidžbi Hrvatske, postoji rad na sportskim uspjesima, ali iako i jedno i drugo posredno utječe na jačanje ugleda Hrvatske, to nije pravi rad na jačanju “soft power” kapaciteta države.
Koncept meke moći države je toliko višedimenzionalan da bi se najbolje mogao usmjeravati osmišljenom strategijom.
Zato je ovo dobar trenutak da, kad već kao društvo i kao država razmišljamo o strategiji svoje vojne moći, razmišljamo i o strategiji svoje meke moći, koja nije zanemariva kad se događa i bez takve strategije, no zasigurno može biti bolja i učinkovitija kad bismo svjesno sudjelovali u njezinu oblikovanju.
Evo nekoliko ideja o tome što bi trebalo uzeti u obzir kad (i ako ikad) krenemo u osmišljavanje meke moći Republike Hrvatske.
Finska je primjer male “soft power” sile, ne samo kroz arhitekturu i dizajn, ne samo kao domovina Djeda Mraza i obećana zemlja za sve ljubitelje sauna, nego u posljednje vrijeme možda ponajviše kroz pametne reforme obrazovnog sustava i slične inovacije koje zadiru u pitanja društvenog ugovora.
Kad se bilo gdje u svijetu u nekom većem društvu zapodjene razgovor o modernom obrazovanju, netko uvijek spomene primjer Finske. Činjenica da baš ta zemlja pada ljudima na pamet kad razgovaraju o pametnom obrazovanju govori da je Finska meka velesila.
Na sličan način, u razgovoru u svakom većem društvu bilo gdje u svijetu, ljudi povezuju Hrvatsku s prirodnim ljepotama, ponajprije s morem i suncem. Pametnom Vladinom politikom moderniziranja obrazovnog sustava, koja se, nažalost, u novoj Vladi ipak ne vidi, hrvatska meka moć mogla bi s vremenom počivati ne samo na suncu i moru, nego i na modernom razmišljanju o tome što znači biti pametan.
Mjerilo meke moći neke države nije samo broj turista koji odlaze s lijepim dojmovima, nego i broj stranih studenata koji dolaze studirati u tu državu. Ostanu li nakon studija, pridonosit će gospodarskoj moći zemlje. Odu li nakon studija, velike su šanse da će otići s pozitivnim osjećajima o zemlji u kojoj su studirali.
No, hrvatska sveučilišta ostvaruju vrlo loše rezultate na listi najboljih u svijetu, a broj stranih studenata u Hrvatskoj možda raste iz godine u godinu, no i dalje je nizak u usporedbi s bilo kime, počevši od Slovenije.
Strategija jačanja hrvatske meke moći mogla bi odgovoriti na pitanja koje su to zemlje iz kojih najviše želimo da nam dolaze studenti. Meka moć države gradi se i kroz pametne useljeničke zakone, kakvi u Hrvatskoj ne postoje, što je sporovozna tragedija ne samo zbog toga što propuštamo graditi hrvatski utjecaj kroz koncept meke moći, nego i zbog demografskog starenja hrvatske nacije.
Meka moć Hrvatske ovisi i o popularnoj kulturi. Turska je proteklih godina (prije najnovijih nesretnih događaja u toj zemlji) jačala svoj “soft power” i kroz popularne TV sapunice. Austrijska meka moć može se naširoko opisivati, ali jedan od recentnih primjera je koncert Bečke filharmonije u sarajevskoj Vijećnici povodom 100. obljetnice atentata u Sarajevu.
Za početak, Hrvatska može krenuti u jačanje meke moći tako što će u ciljanim zemljama otvoriti kulturne centre ili institute: tako što će imati “Hrvatsku kuću”, a ne samo veleposlanstvo ili konzulat. U Zagrebu takve kulturne centre imaju Njemačka, Francuska, Italija, Turska, Austrija, Mađarska… Hrvatska zasad nema nijedan sličan nigdje u svijetu.
>> Ovako bi mogao izgledati svjetski poredak do 2035. godine
