Spoznaja da Franjo Tuđman, prvi predsjednik države i vrhovni zapovjednik koji je vodio obranu Hrvatske od agresora, nema status hrvatskog branitelja, odjeknula je poput neukusnog podmetanja. No, reakcija na podatak koji je mnogima došao kao krunski dokaz bolesnog hrvatskog mazohizma i sramotnog odnosa koji sve hrvatske vlasti, uključujući i sadašnju, koju predvodi upravo Tuđmanova stranka, imaju prema Domovinskom ratu kazuje koliko su zapravo prosječni Hrvati nezadovoljni svojom političkom kastom. Pa, čak i onda kad je riječ o ljudima poput Tuđmana, čije ratne zasluge nitko ne može dovesti u pitanje.
"Večernjakovo" istraživanje inspirirano tim podatkom, naime, pokazalo je da gotovo jednak broj ljudi koji smatraju da je Tuđman istinski hrvatski branitelj koji treba imati taj zakonski status, istodobno misli da njemu, tj. njegovoj obitelji, ne treba zbog toga dati dionice braniteljskog fonda. Nije to, naravno, posmrtni iskaz mržnje prema prvome vojnom zapovjedniku, jer među ispitanicima ima i ratnika koji su pod njegovim vodstvom oslobađali domovinu.
Ta podudarnost podataka dobivenih u odgovorima na dva pitanja postavljena u usputnoj novinskoj anketi samo su još jednom izbacila na površinu koliko se prosječni hrvatski čovjek danas osjeća izrabljen, napušten, izložen, pokraden, prevaren, ponižen... Da je politička elita razočarala ljude koji su se i za nju borili na ratištima od istoka do juga Hrvatske, nije ništa novo. Anketni podatak vezan uz eventualni Tuđmanov udjel u braniteljskom fondu pri čemu čak i nije riječ o nekoj velikoj količini novca to samo drastično ilustrira.
Čast može, ali novac ne. Ne zato što će taj novac nekoga spasiti, nego zato što ima onih kojima je potrebniji, kojih se dosad nitko nije sjetio i koji se već godinama osjećaju zaboravljeni.
Svaka borba za slobodu, pa tako i hrvatska, protkana je idealima koji motiviraju cijelu naciju. Međutim, dok su se jedni borili, drugi su grabili. Kad su se ratnici vratili s frontova, zatekli su pustoš. Njihove je ideale zgazio divlji kapitalizam u kojemu su se novopečeni veliki poduzetnici busali u junačka prsa zatvarajući svoje, u privatizaciji jeftino kupljene tvrke, u kojima su ti ratnici-povratnici nekad radili, bacajući ih na cestu, valjajući im dostojanstvo po blatu... Gorčina koja je zamijenila prvotnu nevjericu, izrečenu u pitanju: "Zar smo se za to borili?", danas, 11 godina nakon rata, čini se još veća nego na početku.
Kolikogod se političari trsili dokazati da su posvećeni općoj dobrobiti, javno je mnijenje suprotno. Kako i ne bi bilo!? Dok se pojedini psihički rastrojeni hrvatski branitelji ubijaju jer su zagušeni neimaštinom i birokratskom hladnoćom sustava u kojemu je njihov ratni put nevažan, u riječkom Poglavarstvu, primjerice, iza zatvorenih vrata donose odluku kojom grad oprašta dugove tvrtkama koje su osnovali članovi tog istog poglavarstva. Dok se mnogi od razočaranja umorni branitelji još povlače po burzama tražeći posao, gradonačelnik Siska, grada s visokom stopom nezaposlenosti, ima plaću veću od premijera.
Kako je sve to moguće? To je nebitno. Dok obespravljeni radnici pokušavaju izboriti svoja prava ili barem neku prividnu pravdu, u političarima vide glavne krivce za svoju nesreću. Dok političari šeću Hrvatskom u lijepim odijelima, mnogi radnici koji su proteklih godina sudjelovali u različitim prosvjedima odijevali su svoje isprane, ratničke odore u kojima su branili Hrvatsku i u njima kretali braniti tvrtke koje su im odavno otete.
Tužne su te slike Hrvatske. S godinama će ih biti manje, ali zbog toga ne smijemo danas pred njima zatvarati oči.
