KAD HISTRIONU NA OPATOVINI PUKNE RUKA
Dnevnik s Opatovine (kolovoz 2023.)
Vremenski vrač Zoran Vakula napokon se smilovao i dozvolio Histrionima da prodišu punim plućima.
Opatovina opet puna. I nasmijana.
Svi osim glumca Ivana Grčića. Koji glumi šankera. Ručica zagipsana.
– Treniram judo pa sam nespretno tresnuo na pod i ode ruka – objašnjava mi stari prijatelj iz Gavelle.
– Pa kak natačeš piće kolegama u predstavi?
– Bez problema. Drugom rukom. Već sam je uvježbao.
Inače, ako primijetite da su glumci preveć razigrani, veseli i razbacani na sve strane, znajte da im je zagipsani kolega umjesto ledenog čaja točio pravi viski i pravo vinčeko.
– Samo u rijetkim situacijama. Kad nešto slavimo – objašnjava pipničar s longetom.
Vjerovali ili ne, Vitez još nije pogledao predstavu koju je režirao Dražen Ferenčina.
– Propustil sam premijeru pa su krenuli prolomi oblaka i nikako da dojdem na Opatovinu.
Dok spikamo, stiže selfi iz Züricha. Uz kriglice piva sjede u kafiću dva sijeda čovjeka.
Zlatko i ja prepoznamo prijatelja Milana Ćalasana. Ali zagrebačkog zeta Milana Šarovića nikako. Oba bivši igrači Dinama.
Ćale mi natipka kako Šarović u Švici ima školu za vratare. Sto polaznika.
– Iz njegove kuhinje je i Yann Sommer, vratar Intera i švicarske repke – dopisa Ćalasan.
Vitez se prisjetio da je bio na tekmi kad je u sudaru s Gudeljom Šaroviću pukla noga.
– Stavili su mu kilu šarafa u kosti pa kad prolazi carinsku kontrolu na aerodromima zvoni k'o da nosi mitraljez – kažem Zlatku.
Šarovića se svi sjećaju po golim fotkama koje je objavio Polet.
Obećah u prošlom broju da ću par riječi našvrljati o druženju Tuđmana, Bobeka i Viteza.
Načnem temu.
– Sa Štefom Bobekom družio sam se u Beogradu kad smo zgubili 1:0 od Partizana. A potom u Zagrebu kad smo im uvalili "petardu" – prisjeća se Zlatko.
– Tuđman i Bobek bili su dobri…
– Kak ne bi bili dobri. Pa znaju se još od beogradskih dana. Tuđmana su prije one povijesne pobjede u Zagrebu, po običaju, okružili uvlakači. Bobek i ja nismo mu mogli prići. Onda sam zagalamil: "Gospodine predsjedniče, tu vam je Štef!" Franjo je odmah napustil sve i zagrlil Bobeka. Tak je naše duže zagrebačko druženje počelo. I to na čistom kajkavskom jer Štef ni pozabil da je purger.
– Tuđman je bio predsjednik Partizana?
– Nikad. Zapamti zauvijek. Nikad Franjo nije bio predsjednik nogometnog kluba nego Sportskog društva Partizan. Tad su nogometaši bili poluprofići i nisu bili u sklopu tog amaterskog društva kojim je predsjedavao Tuđman. To treba raščistiti za sva vremena.
Ostavljam Zlatka s brizlima i vinogradskim breskvama pa letim prema Trgu.
Veseo što je Opatovina opet u punom pogonu.
SJEĆANJE NA VELIKOG LIMU
Terasa Saloona (kolovoz 2023.)
Korčula slavi Olivera, Zadar Ivčića, Šibenik Vicu, a Zagreb baš briga za Rajka Dujmića. Limu.
Čovjek čije songove svi pjevušimo. I rado ih slušamo. Skladatelj koji je s "Rock Me Baby" pokorio Euroviziju.
U kolovozu je rođen u Zagrebu. U kolovozu je pokopan na Mirogoju. To su uvodne rečenice u priči koja slijedi.
Na terasi Saloona srdele, špagete s kozicama i bučnica iz Zlatara.
Tata Vlaho roštilja, a sin Maro me trznu na razgovor u četiri oka.
– Iduće godine je 70. godišnjica od rođenja Rajka Dujmića i četvrta godina kako nas je napustio. Kad već nitko u gradu ne trza, kako bi bilo da u Saloonu obilježimo njegove obljetnice?
– Sjajna ideja – složim se.
Rajko je na šanku Saloona skladao svoje najveće hitove. Postavili smo ispred ulaza u klub ploču "Za dobra stara vremena" jer je i tu kultnu pjesmu s Cvikićem napisao u kasnim noćnim satima, u Saloonu.
Složismo se kako u Zagrebu, na Rajkov rođendan 4. kolovoza i 7. kolovoza kad nas je napustio, baš i nema puno svijeta. Uglavnom se brčkaju u moru.
– Možda je dobar datum 2. listopada kada smo postavili ploču. Svake godine taj datum bio bi rezerviran za sjećanje na velikog Limu.
Podržim Marovu ideju i priključim se ekipi koja je uživala u morskim delicijama.
Cugalo se bijelo iz Matjašićeva podruma, Rubinov cabernet sauvignon i Iločki Kapistran.
Ovo potonje ima "okus" propovijedi franjevca Ivana Kapistrana čije ime nosi.
Bajkovito je.
U ZEMLJI KOJU VOLI MAGIC JOHNSON VOZI SE S 4,31 PROMIL
Malo sim, malo tam (kolovoz 2023.)
Košarkaš Magic Johnson boravio je nekoliko dana u Crnoj Gori. I zavolio tu zemlju daleko više od mnogih koji od rođenja u njoj žive.
Razmišljajući o tom apsurdu krenem u šetnju rodnim gradom.
Volim svaki zagrebački vuglec. Od svete slike Majke Božje na Kamenitim vratima do banova kipeca na Trgu. Od Špišićeve republike do maksimirskog "pimpeka" kojem fakini na Uskrs navek ofarbaju jajčeka.
Ma tko ne bi volio "povređenu" katedralu u skelama i brončanu kumicu na Dolcu.
U ovim Gospinim danima odlučih malo prošpancirati praznim ulicama. U lovu na treću priču.
Sjetim se drage mi Ene i njezina preranog odlaska. Ne zaboravim susjedu Marku čestitati rođendan.
U Ilici preplanulog lica moj stari prijatelj Dragan Despot.
– Snimaš?
– Ne. Vratio sam se s Brača jer su iskrsnuli novi problemi sa stanom koji je nastradao u potresu. Sad bi nam ga još htjeli i oteti.
Prelazim cestu u želji da sretnim brojevima lota popravim financijsku crkavicu.
I onda mi te brojeve ukrade Mimi Rakočević.
– Daj mi tvoj listić da prepišem brojeve i uvećam ih za jedan. Robi Prosinečki i ja igramo skup. Imam filing da s tvojim brojevima dobivamo.
I što ću nego mu ih dati.
Velikom Žutom baš i ne ide u Rudešu. Možda će više sreće imati s mojim brojevima.
I dok klizim dalje, javi se moj i Robijev zajednički prijatelj Slavek Hala. Bivši golman. Gazda "Zlatnog dukata".
– Buš došel u Dukat na moj rođendan? Dan je otvorenih vrata. Peku se odojci i janjci – reče i da mi na mobilni najstariju nogometnu ikonu, Zorislava Srebrića.
Malo nogometnih rečenica i bi mi žao što ih, zbog dogovora s Ferenčinom, neću vidjeti uživo.
Fec se vrnuo iz Albanije gdje je ljetovao sa svojom ljepšom polovicom, glumicom Isidorom Rajković.
– Nemreš verovat kak je tam sve jeftino. Bogata večera za dvoje, uz aperitiv i butelju vina, 40 eura – reče i doda da turista ima i preveć.
Već sutradan je ravnatelj Gavelle morao na put u Beograd jer ga je čekala draga.
– Fec, prije otvaranja kafića u Gavelli hoću ekskluzivnu fotku s novim gazdom i glumačkom ekipom.
– Dogovoreno!
Veselim se kaj bumo opet glancali šank u Frankopanskoj. Bit će putnih pića i priča.
Plovim dalje i čestitam ročkas prijateljici Slavici. Poznatoj planinarki poželio sam da osvoji Mt. Everest. To za nju neće biti neki problem. Ako može Mlikota može, brate, i planinarka Slavica.
– Kud ti zujiš? – pitam baš vlaja s Himalaja, koji se šulja po vrelom Zagrebu.
– Neš virovat, tražin orade za ručak – reče Mlikota i ode.
A meni uvali ideju za inćune.
Jureći prema ribarnici, dobijem poruku Kreše Dolenčića. Sa slikom.
"Ovaj mi je od nekud poznat," natipkam.
"To ti je Niko. Musov sin. Nemreš verovat, isti su."
U pravu je, Niko je duplikat tate Damira Kovačevića Muse, našeg pokojnog prijatelja.
Takav je život.
Jedan ode. Drugi dođe.
Počeo sam priču s Crnom Gorom pa s njom i završavam. Sa zemljom koju ne voli veliki broj ljudi koji u njoj živi. Zemlju apsurda u kojoj mjesecima sastavljaju vladu.
U takvoj zemlji, prema Pobjedi, policija je 14. 8. uhapsila 42-godišnjaka R. M. jer je vozio u alkoholiziranom stanju.
Alkotest je pokazao 4,31 promil.
Kazna 360 eura.
I polugodišnja zabrana vožnje.
Usput nije imao važeću vozačku.
Ni prometnu.
smjestio im ga franjo duboko, duboko! francek, gojko...nikad ih narod hrvatski zaboravit neće! gubitnici ni tada.