U petak igrale su BiH i Slovačka, a više od polovice BiH gledalo je utakmicu njihovih susjeda: Srbija – Hrvatska. Te su noći svi u BiH bili razočarani. Bošnjaci jer su izgubili zmajevi, bh. Hrvati zbog blijedih vatrenih, a bh. Srbi što orlovi nisu tako slabe Hrvate pobijedili. Rezultati utakmica nisu ostavili nimalo motiva za međusobne ulične obračune.
Do zuba naoružani specijalci kao rijetko kada u takvim situacijama u Zenici, Mostaru, Banjoj Luci..., ostali su bez posla. Tri naroda nakon dvije utakmice utonula su u još jednu bh. noć razočaranja. I mržnje. Što je neki stranac mogao zaključiti ako se te večeri zatekao u BiH? Ništa. Bio bi zbunjen. Uopće ne bi znao u kojoj je državi. Ono što bi sigurno vidio, to je mržnja koja je već postala brend, baš kao ćevapi, Stari most, Baščaršija, Gavrilo Princip, Suljo i Mujo...
Mržnja je prepoznatljivija od tih simbola. Zato što je utkana i u njima. Već je davno trebalo osnovati institut koji bi izučavao “bosansku mržnju”. Njezinu specifičnost trebali bi istraživati svjetski znanstvenici, a rezultate objaviti u školskim udžbenicima.
Koji bi objašnjavali razloge: sukobe civilizacija, vjera, kultura, koje se baš tu, na tom malom prostoru, sudaraju. Umjesto znanstvenika, BiH je postala pokusni kunić na kojem danas vježbaju trećerazredni međunarodni političari kojima odgovara kaos. Dok je tako, oni imaju fenomenalnu “bauštelu”. Jednako plaćenu kao možda u Afganistanu, Siriji, Egiptu... Na jednom neformalnom susretu tadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown pitao me kako bih ja u nekoj svojoj novinarskoj analizi opisao održivi ustroj BiH. Dugo sam elaborirao kako se mora institucionalno riješiti diskriminirajući položaj Hrvata.
Trenutačno između desetaka rješenja unutarnjeg ustroja BiH ona se uvijek svode na granice. Koje i danas postoje. Samo na štetu Hrvata. A u dijelovima BiH u kojima nema ucrtanih granica, ima ih u glavama njezinih stanovnika. U tom trenutku u meni je, pretpostavljam, vidio radikalnijeg sugovornika od Tuđmana koji je na salveti, istom tom Ashdownu, navodno, crtao granice podijeljene BiH. Kada sam zaključio da se BiH može urediti granicama samo na dva načina: nacrtati ih ili učiniti ih potpuno besmislenima tako što bi BiH “ugurali” u EU bez granica, shvatio je dobronamjernost moje analize.
Objašnjavao sam Ashdownu da Bosna i Hercegovina leži na slojevima eksploziva, o ratovima koji se tu događaju svakih pola stoljeća. Spominjao sam Ivu Andriću koji je kao zloguki prorok najavljivao ratove koje će uvijek iznova pokretati bosanska mržnja. Citirao sam dio u kojemu opisuje sarajevsku noć. Gdje se na svakoj od crkava, džamija, sinagoga u ponoć označavaju različita vremena. Ashdown me iznenadio, tih desetak redaka koje sam “recitirao” imao je prevedeno na njegov, engleski jezik. Od milijun knjiga, stotine milijuna stranica, baš to ima!!! Tada sam shvatio na kakav način su i njega pripremali za odlazak u zemlju mržnje.
Vjerojatno je tu mržnju uvidio i dan poslije. Na jednoj televiziji brutalno sam optužen kako sam na večeri s Ashdownom dijelio BiH. Gore od Tuđmana. U nevjerici gledao sam kako je naš privatni razgovor tajno snimljen, a dijelovi “iščupani” iz konteksta i stavljeni u “njihove okvire” kako bi me diskreditirali. E, to je mržnja, rekao sam Ashdownovu pomoćniku koji mi se ispričavao za neugodnost i manipulaciju s kojom, on tvrdi, nisu imali ništa. I kako je optužba o podjeli BiH izmišljotina. Simptomatično, tako je završila i Tuđmanova večera?! Upravo taj incident, koji nakon osam godina prvi put javno otkrivam, zorno ilustrira kako funkcionira BiH. Prepuna je spletki, podjela, uvreda... Jednom riječju zločina iz mržnje.
Nikada nitko neće to pobijediti. Zato zmajevi, orlovi i vatreni uvijek će biti personifikacija podjela. Sve dok se “balkanska krčma” ne ugura u EU u državu u kojoj će granice biti besmislene. Tada će mržnju zbog nacionalnih podjela morati zamijeniti ljubavlju prema poslu. Na takvom EU stadionu neće biti uvjeta za novu ratnu utakmicu.
Unija bi brzo ratoborne igrače pretvorila u zmajeve od papira, orlove bez krila i vatrene bez žara.
