Stjepana je sve manje. Pa čak i u mjestu Štefanje! U našoj zemlji često i omiljeno ime, pogotovo je hit bilo sredinom prošlog stoljeća, kao i varijante Štef, Štefica, Stipe, Štefanija....
Stjepan je na novčanici od 200 kuna, tako nam se i jedan predsjednik zvao. Pa i predsjednik Tuđman sina je nazvao – Stjepan. UFC-ov prvak svijeta u teškoj kategoriji – Stipe. I poznati violončelist opet – Stjepan. Svatko ima u obitelji barem jednog Stjepana, bliži ili dalji rod. Svatko u mobitelu ima barem deset Stjepana.
Ukupno je, prema nekim procjenama, u zemlji ljudi koji nose ime Stjepan, Stipe, Štefica, Štefanija i Štef oko 60.000. A gdje su tek oni koji se zovu Ištvan, Pišta, Stjepko, Stjepo, Stiven, Stipica, Stefano, Stevo ili Fani, Fanika, Stefania, Štefi... Da Krunoslave ne spominjemo, koji na Štefanje također slave imendan.
Prvi Stjepan prije 779 godina
Proveli smo dan u Štefanju, mjestu na glavnoj cesti koja spaja Bjelovar, Čazmu i Ivanić- Grad. U općini Štefanje čak i daju poticaje da ljudi novorođenče nazovu Stjepan, Štefanija, Štefica... Planiraju napraviti i Trg sv. Stjepana. Župna crkva također nosi ime sv. Stjepana, a izgrađena je 1242. godine. Ali Stjepana ima da ih se može nabrojiti na prste dvije ruke.
– Moderna su druga imena sad u Štefanju. Noah, Lukas, Lota, Naomi, Arija, Liam, Noemi, Tia, to su nam novi susjedi, klinci koji su se nedavno rodili. Stjepana nije bilo punih 15 godina, a prije dvije godine jedan je par napokon dijete nazvao Stjepan – kažu Štefančani.
– Kao da smo na Marsu! – veli jedan...
Prvi čovjek Štefanja Silvestar Štefović (30) kaže:
– Dajemo poticaj od 2000 kuna za svaku obitelj koja nazove dijete Stjepan, Štefanija, Štefi, Štef... Nažalost, otkad dajemo taj poticaj svega jedna obitelj iskoristila je tu mjeru. A prije par godina bilo je 27 Stjepana u mjestu, no mnogih više nema, ostalo ih je za nabrojiti na prste. Stariji ljudi umiru, a mlađi ne daju to ime nasljednicima.
Tko je bio prvi Štef u Štefanju? – Ne znamo, ali župa se tako zvala već prije 779 godina. Evo, moj je pradjed bio Stjepan Štefović. I on se, kao i mnogi tada, iz Rusije vraćao kući pješice kao vojnik austrougarske vojske.
Bio je zarobljen na ruskom frontu i svi su u mjestu mislili da je Štef u Rusiji i poginuo. Jednog dana pojavio se na kućnim vratima. Srećom, prabaka se u međuvremenu nije preudala, čekala ga je, iako nije znala što se s njim dogodilo. Nakon što se vratio, dobili su sina... Mog djeda – kaže Štefović pa dodaje:
– Bivši načelnik Štefanja Ivo Emić ima sina Stjepana, a tako mu se zvao i otac. I upravo je on uveo ovu mjeru, stimulaciju... Hoćete li vi sina nazvati Stjepan ili kćer Štefanija?
– Nisam još oženjen, ali zašto ne! Hoću! – kaže mladi načelnik Štefanja pa dodaje:
– Pamtimo i vrlo dragu gospođu Štefaniju Ernoić, koju smo zvali teta Štefa, bila je dugogodišnja humanitarka, predsjednica našeg Caritasa, no ni nje više nema...
Čime još općina stimulira stanovnike?
– Za svako rođeno dijete dajemo 2000 kuna, a za ime Stjepan ili izvedenicu još toliko. Nabavljamo i radne bilježnice za djecu u osnovnoj školi, dajemo im i 500 kuna za bojice, olovke... Godišnje tisuću kuna svakom srednjoškolcu i studentu kao malu pomoć za nabavu pribora, a za umirovljenike s malim mirovinama božićnica je 300 kuna. Sufinanciramo i dječji vrtić sa 65 posto cijene, a djeca u vrtiće idu u Bjelovar, Čazmu i Ivanjsku.
Koliko u Štefanju ima klinaca vrtićke, predškolske dobi?
– Trenutačno ih je 30. A gradimo vrtić, očekujemo da će biti završen dogodine pa će biti mjesta za njih 50. Nadamo se, dakako, i da će koji klinac u vrtiću biti Stjepan.
Odlaze li mladi parovi iz Štefanja?
– Srećom ne. Većina ih se odluči ostati u našem Štefanju. Sredina je mirna, sve je blizu, Čazma i Bjelovar su na 15 ili 20 minuta vožnje, Zagreb je na sat vremena, iz našeg se mjesta vidi Medvednica i Samoborsko gorje, blizu smo metropoli. Imamo i mlado Gradsko vijeće. Leo Valentić ima 21 godinu, predsjednica Vijeća Judita Emić 28 godina... Bivši načelnik vodio je općinu sedam mandata, 30 godina, počeo je u doba kada smo se mi tek rađali. I danas su prepustili vlast nama mladima... Bili smo i jedini kandidati na nedavnim lokalnim izborima... – govori novi načelnik.
Po čemu je Štefanje još posebno?
– Po vatrogascima! Na stranu to što sam i predsjednik Vatrogasne zajednice Bjelovarsko–bilogorske županije, naša općina nedavno je dobila nagradu jer smo u deset općina po izdvajanju za vatrogasce. Završavamo izgradnju industrijske zone, kanalizacije i nogostupa kroz Štefanje. Ušli smo i u prošireno urbano područje grada Bjelovara, čime nam se otvaraju dodatne mogućnosti za korištenje europskih fondova – govori načelnik Štefović.
Je li i načelnik vatrogasac?
– Naravno, član sam interventne vatrogasne postrojbe. I što ako usred sastanka prvog čovjeka mjesta odjekne sirena s vatrogasnog tornja? – Dižem se taj čas! Bila noć ili dan. Sastanak može čekati, a pomoć je potrebna odmah! Bude teških situacija...
Što ste posljednje radili? Koja je bila intervencija?
– Evo, nedavno je zvao poštar da mu se mačka popela na drvo. Mi tamo, u šumu, činio se jednostavan zadatak. Međutim, bilo je to najveće drvo u kraju. Kako do vrha? Nismo imali tako dugačke ljestve. I dok su moj vatrogasci razmišljali što će, kako će do poštarova miljenika, mačak se sam spustio s drveta... Smijali smo se – govori Štefović.
A nogomet? Tko brani boje općine?
– Polet Narta, žuto-zeleni su, u bojama općine. Imamo i glasne navijače.
Susjeda Mara preživjela Titanic
Je li Dan općine Štefanje na Štefanje?
– Nije! Naš je Dan općine 15. rujna, na Gospu Žalosnu jer je na središtu oltara u našoj crkvi Kip Gospe Žalosne. Štefanska crkva bila je vrlo važno hodočasničko mjesto, a čak su i zagrebački biskupi zapisivali kako je ovdje bilo 41 čudesno ozdravljenje ili slično uslišanje... Usto, crkva je sagrađena 1242. godine, u doba kada su Mongoli došli do Čazme, ali tada je umro mongolski vojskovođa Džingis-kan i oni su tu kod Štefanja stali s osvajanjima i vratili se kući. Tada se, kako to i biva, oko crkve svetog Stjepana Prvomučenika počelo stvarati naselje.
Skuplja se društvo u Štefanju, mjestu od nekoliko stotina stanovnika, te kreće priča...
– Imali smo i susjedu koja je preživjela Titanic, jednu od troje Hrvata kojima je to uspjelo. Zvala se Mara Osman-Banski, bila je iz susjedne Vagovine, a imala je veze s našim Gornjim Štefanjem. Sjećamo se priča u selu kako je preživjela, kako se ukrcala na brod, u rukama držala dvije bundeve ne bi li se održala na površini... Neki su pričali i da su na čamcima za spašavanje sjekirama odsijecali ruke muškarcima koji su se htjeli ukrcati, no u to ne vjerujemo... Pa toga nije bilo ni u filmu! – govori jedna starija mještanka koja se iz mladosti sjeća priča o susjedi koja je preživjela najpoznatiju pomorsku nesreću.
Jedan mlađi dodaje:
– Meni je najupečatljivija scena u Titaniku bila kad su svirali sve dok im voda nije došla do grla... Među njima i Štefančanka Marina Junger (30), povjesničarka i kustosica Gradskog muzeja Čazma, koja pokazuje prema lipi kraj groblja.
– Turska lipa posađena je u Štefanju u vrijeme prodiranja Osmanlija u ovaj kraj. Čazma je pala, ali Štefanje nije, pa su posadili lipu ne bi li se znalo gdje je prirodna granica – priča Junger.
Mještani se šale i kažu:
– Naša je lipa starija i od Gupčeve lipe, ali to još nije dokazano... – govore.
– Stara je gotovo 500 godina – dodaje povjesničarka pa kaže: – U ovom kraju ima i mnogo trešanja, jedan je školski učitelj cijelome mjestu dijelio nekoć skupe sadnice pa su ih mnogi i zasadili. U Štefanju su prezimena Štefović, Novaković, Kašnik, Martinović, Markovinović, a poznati su i po tamburi. Rijetki su u mjestu koji je ne sviraju. Milan Novaković (63) prva je tamburica mjesta.
– Dam se kladiti da imamo najviše svirača tamburice po broju stanovnika! Od nas 2051 barem je 40 sjajnih tamburaša, dakle svaki je 50. stanovnik tamburaš – govori Novaković, koji je većinu mladih iz Štefanja naučio svirati taj instrument. Svira tamburicu i načelnik, i svećenik, i magistra iz ljekarne...
– Imamo i gemištarke na kojima piše Zvon Tamburica, to je naš festival – kaže Novaković uz gemišt iz spomenute gemištarke pa govori:
– Prije više od pola stoljeća ja sam primio prvu tamburicu, bisernicu, u ruke, otac Pavao kupio ju je negdje oko Trga u Zagrebu u Muzičkoj nakladi. Krajem osamdesetih počeli smo svirati iz šale, bili smo mladi i nadobudni, nazvali smo se Štefanska zvona. Kako je krenulo, počeli su pozivi. Prvo, dođite na feštu u Staro Štefanje, pa dođite na rođendan u Laminac, na godišnjicu braka u Narti, i tako smo mi stigli sve do Lisinskog gdje nas je slušao i Franjo Tuđman. Kad je krenulo ozbiljno, počeli smo čak i vježbati – govori veselo Novaković.
Je l’ bilo Štefova u Štefanskim zvonima?
– Ne, ali bilo je puno Štefovića... Poznati smo po pjesmama “Bećarim se, bećarim” i “Bećar Slavek”, s tom smo jednom prilikom i pobijedili na Pitomačkom festivalu...
Gdje ste još svirali?
– Sjećam se jedne svirke u Grabovici, na kojoj su pjevali Đani Stipaničev i Sandra Bagarić. Njezin suprug, poznati pijanist Darko Domitrović, trebao ih je pratiti na klavijaturama, ali je neki problem bio sa strujom. Klavijature su bile električne. I onda smo mi uskočili, pratili Sandru Bagarić na tamburicama, bili su prezadovoljni.
Tko je danas u bendu?
– Joco, Toni, Denis, Željko i ja... Ali, kad sam krenuo ozbiljno svirati, imao sam već troje djece i nikad me nije bilo doma. Tada mi je supruga Vesna rekla: “Čuj, daj se uslikaj, da stavimo sliku tvoju tu na zid, da djeci pokažem kako izgledaš, jer nikad te nema doma! Da Sanja, Paula i Mihael bar tako vide oca” – smije se Novaković.
Djed Stjepan Štefović bio je iz Starog Štefanja. A danas svi sviramo, u zemlji imamo najviše tamburaša na broj stanovnika, svaki pedeseti je svira
Tko je sve iz mjesta svirao u bendu?
– A tko nije?! Evo, načelnik Silvestar Štefović je svirao bugariju, odnosno kontru. Svećenik Goran Bužak je svirao bas, odnosno begeš... Kažem, nema kuće u kojoj nema tamburice kod nas u Štefanju.
Imaju li kuće vinske podrume? – I to imaju! Evo, kod mene vježbamo u garaži, a podrum je blizu. Što se pije u Štefanju?
– Sve iz bačvi...
A što je u bačvama?
– Pa vino, kako što?! Pa nije Coca– Cola! Graševina. I pije se gemišt. Evo, imamo i teoriju krda i gemišta, to je važno.
Koja je teorija krda i gemišta? – Krdo bizona kreće se brzinom najsporijeg bizona. Kada netko napadne krdo, najslabiji i najsporiji bizoni prvi stradaju pa se krdo nakon toga počinje kretati brže. Ista je priča i s ljudskim mozgom, alkohol uništava živčane stanice u mozgu, i to napada prvo one najsporije. Pa se zato kontinuiranim ispijanjem gemišta prvo eliminiraju najsporije stanice i mozak postaje brz! I to je točno, nakon par gemišta svatko se osjeća pametniji – smiju se Štefančani pa dodaju:
– Neki rade i vino koje se zove seksarda, to je crni tudum, noa.
Ima li vino seksarda veze sa seksom?
– Neki put da, neki put ne... – prihvaćaju šalu.
U mjestu su dva kafića. “As” i “Devetka”. Dva su i dućana. PPK i “Desetka”. Dakako, vlasnik “Devetke” i “Desetke” je ista osoba, što se može zaključiti po imenu. U Štefanju imaju i ljekarnu. Imaju i poštu, poljoprivrednu zadrugu, zubara, ali i doktoricu Gordanu Emić, čiji će sin Borna uskoro završiti Medicinski fakultet, pa se nadaju da će i u budućnosti imati liječnika.
Bit će opet Stjepana, nema brige
U ljekarni srećemo Magdalenu Štefović (21). Jedina je ovo ljekarna u kraju, sljedeća je tek u Čazmi ili prema Bjelovaru.
– Djed Stjepan Štefović bio je iz Starog Štefanja. Sjećam se blagdanskih dana, Božića, Štefanja, kada smo slavili danima. Jer, kod nas se u Štefanju slave i imendani i prezimendani, a on je bio i Stjepan i Štefović.
Je li poslije djeda Stjepana bio Stjepan u vašoj obitelji?
– Nije! Nije još...
Hoćete li vi ostati u Štefanju? Mladi ste, 21 vam je godina...
– Sretna sam što sam tu. Radim u ljekarni magistre Petrunić, presretna sam što u Štefanju ima ljekarna, što nisam morala odlaziti od kuće tražiti posao – govori Magdalena Štefović.
Što je najsmješnije što vas pitaju susjedi koji dođu u ljekarnu?
– Znaju dečki koji vole gemišt pitati je l’ se može kombinirati s lijekom koji im je prepisan. Pa im ja kažem: “Dajte se uozbiljite...” Kako žive mladi u Štefanju? – Ima nas dosta u ranim dvadesetim godinama i najradije bismo da ne moramo nikada otići iz svog mjesta. Lijepo nam je... Mogu tu cijeli život ostati. I hoću! A Štefova? Nas smo četiri sestre i jedan brat, možda će jedan biti. Zašto ne?
Eto zanimljivog članka iz kojeg se puno sazna o životu u lijepim pitomim mjestima hr. I čovjek se bolje osjeća,još nismo propali dok ima dobrih ljudi po malim mjestima