Desetodnevna turneja premijera Zorana Milanovića po Australiji i Novom Zelandu mogla bi se prepričati u samo dvije rečenice: Nakon dvadeset godina, koliko je prošlo od boravka Franje Tuđmana u Australiji, Milanović je prvi hrvatski državnik koji je obišao veliku hrvatsku zajednicu na drugom kraju svijeta. Premijer je dao poticaj razvoju kulturne suradnje, spone iseljenih Hrvata s domovinom Hrvatskom, te ih pozvao da investiraju kod nas.
Odjek TV nastupa
Daleki put na koji se Milanović uputio u pratnji supruge Sanje Musić-Milanović, ministra obrane Ante Kotromanovića te predstojnika Ureda predsjednika Vlade Tomislava Sauche kao i savjetnika za vanjsku politiku Nevena Pelicarića sadržavao je i sastanke s premijerima Australije i Novog Zelanda, kao i s još nekoliko vodećih političara iz vladajućih i oporbenih redova, no ti su sastanci bili protokolarni, bez ikakvih značajnijih sadržaja.
Kada se pregledaju svi izvještaji s Milanovićeva putovanja i analiziraju izjave, može se zaključiti da je hvalevrijedna briga i interes koji je Milanović pokazao za Hrvate u Australiji i Novom Zelandu, no istu svrhu putovanja mogao je postići i u tri dana, umjesto deset. Stoga imaju pravo svi kritičari koji su rekli da je Milanović otišao na godišnji odmor.
Elementi Milanovićeva putovanja koje valja izdvojiti su odlazak na Sveučilište Macquire u Sydneyu i potpisivanje ugovora o suradnji i financiranju Hrvatskih studija od 2014. do 2019. u iznosu od 150 tisuća australskih dolara godišnje. U Australiji živi druga pa i treća generacija Hrvata i matična država mora uložiti određeni trud kako bi se kod novih generacija zadržao osjećaj nacionalne pripadnosti. A to je najbolje kroz obrazovni sustav i biznis.
Odjeka je imalo i Milanovićevo pojavljivanje na nacionalnoj australskoj televiziji, programu za hrvatsku zajednicu gdje se u biti predstavio i odgovarao na pitanja koja su zanimala tamošnje Hrvate. Dio turneje koji svakako treba izdvojiti u pozitivnom smislu, bez obzira na to hoće li imati učinka, sastanci su s poslovnim ljudima te razgovori o gospodarskoj suradnji s Novim Zelandom. No, bilo bi pametnije da je na tim sastancima umjesto ministra obrane imao člana Vlade koji je zadužen za gospodarstvo.
Domoljubni i lijevi
Drugi segment Milanovićeva puta je političke naravi, no u tome nije poentirao kao predsjednik Vlade, već kao predsjednik SDP-a, lijeve stranke koju iseljenici doživljavaju kao političkog sljednika Titove komunističke partije – zbog koje su i emigrirali na drugi kraj svijeta.
Time što je opseg i broj prosvjednika koji su ga dočekali u Australiji bio skroman, Milanović je poentirao na domaćem političkom terenu jer je razbio mit po kojem raseljeni Hrvati priznaju samo HDZ kao pravu hrvatsku stranku. U Australiji i N. Zelandu razbio je i predrasude da lijevu političku opciju ne zanimaju “domoljubne” teme. Porukom da nije došao po glasove i novac, Milanović, iako premijer, nastupio je kao predsjednik SDP-a predstavljajući svoju stranku boljom od konkurencije.
da se barem nikad nije ni vratio u hrvatsku...možda bi nam napokon krenulo na bolje...