S velikim je oduševljenjem u dijelu britanske javnosti i političara koji su se zalagali i podržavaju izlazak te države iz Europske unije dočekana vijest tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova kako će nakon razlaza s Unijom britanske putovnice, koje su nakon ulaska u EU promijenile boju u crvene, ponovno biti tradicionalno plave.
Simbolički, očito je povratak originalne boje shvaćen kao povratak “punog suvereniteta”, ali je zapravo ironično da je Britanija sve vrijeme mogla zadržati svoju plavu putovnicu. Ako nije bila sigurna, mogla se ugledati na Hrvatsku. Jer od sadašnjih 28 država članica Europske unije, bojom se među uniformiranim crvenima ističe samo hrvatska plava. I tako će i ostati.
Osjećaj pripadnosti
– Nismo nikada razgovarali o tome da bi se mijenjala boja hrvatske putovnice – kazao nam je državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Žarko Katić. Njegova izjava pokriva i sadašnje razdoblje, ali i ono od 2001. do 2012. kad je također bio u MUP-u. Europska je unija (tada još zajednica) o izgledu putovnica razmišljala još od 1975., a 1981. prvi je put pokušala unificirati njihov izgled – na Europskom su vijeću šefovi država članica prihvatili preporuke koje se tiču izgleda putovnica kako bi i tako ojačali vezu i istaknuli – kako piše u rezoluciji – osjećaj pripadnosti političkoj nadnacionalnoj zajednici.
Dogovor se ticao tehničkih specifikacija, od toga da putovnica bude određene veličine, da u pravilu sadrži 32 stranice, da na koricama stoji natpis Europska zajednica (unija) te naziv države, ali i da je boja – bordo. U praksi, bordo se – i s političkim kontekstom – interpretira u raznim nijansama crvene. Države članice, ali i države kandidatkinje za članstvo u europskim integracijama, polako su s godinama mijenjale boje svojih putovnica, da bi danas sve imale neku nijansu crvene. Njemačka je zelene putovnice 1988. zamijenila crvenima, a iste se godine Velika Britanija odrekla tradicionalne plave boje također u zamjenu za crvenu.
Asociraju na jugoslavenske
No nije ni to prošlo bez lutanja – nikako im nije odgovarala tamnocrvena boja, navodno zbog utjecaja Francuske u pisanju preporuka, pa se su nakon dugog lutanja, od kestenjaste, preko purpurne, odlučili za nijansu crvene koju imaju danas. Boje su mijenjale i nove članice. Prije više od dvije godine pitali smo tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića (SDP) planiraju li promijeniti boju u “europski” crvenu, što je on tada odbacio jer “niti je to europska obveza, a neke bi to asociralo na stare, jugoslavenske putovnice, a uzalud bi bilo objašnjavati da je to europski standard”.
Usprkos tomu što crvena boja asocira na stare, komunističke režime, nekadašnje komunističke države, a sada članice EU, nisu se libile promijeniti boju. Tako je iz plave u crvenu 2000. godine prešla Češka, 2001. Poljska, a godinu kasnije i Estonija. I države kandidatkinje ili tada samo aspirantice na približavanje Uniji – Turska, Makedonija i Albanija – promijenile su boje putovnica i sada imaju crvene.
Boja putovnice je potpuno nebitna. Koga boli briga za to? Puno je važnija stvar u koliko broj zemalja se može ući bez vize. Umjesto da se bavi bojom EK bi trebala više poraditi na dokidanju diskriminacije pojedinih zemalja EU uključivo i HR, za koje reicmo USA traži vizu i sl.