Španjolska dandanas ili mrzi ili voli svog diktatora Franca

To je obično tako sa svakim diktatorom: jednom dijelu ljudi uspiju tako isprati mozak da mu ostaju odani, obožavaju ga i klanjaju se "njegovu liku i djelu" kao idolu do kraja života dok ga drugi, svjesni zla koje je učinio i koje i dalje širi preko one prve skupine - svojih obožavatelja - otvoreno mrze. Treba samo pogledati podijeljenost koja kod nas postoji u svezi Tita pa da se odmah uoči isti obrazac.

Da nije bilo Franka, ne bi bilo ni Španije, nego bi se danas na tom prostoru nalazilo desetak malenih i sirotih, međusobno posvađanih državica. Da je levici bilo dopušteno da sve uništi, kako je bila krenula, ne bi bilo ni Desarolla, tj. milijardi dolara upumpanih na poluostrvo da bi se obezbedio progres Španije, pa bi tamo sada vladala beda. Niko ne voli diktature ni diktatore, ali postoje najmanje tri diktature koje su za kratko vreme dale krupne plodove, pored Franka su to Mr Lee (Kuan) u Singapuru, i Pinoče u Čileu. Nasuprot njima, postoje dve decenijama stare demokratije koje nisu dale ništa, već se u njima živi sirotije i obespravljenije nego u mnogim diktaturama – Meksiko i Indija – što sasvim relativizuje uobičajena poimanja demokratije i diktature. Postoje dobronamerne diktature, a postoje i lažne demokratije!

Franco je bio saveznik Hitlera u 2. sv. ratu. odnosno Hitler mu je pomogao 1936. u španjolskom građanskom ratu, da pobjedi ljevičare i komuniste. taj su španjolski građanski rat, ljevičari totalno romantizirali, i proglasili španjolske socijaliste dobrima, a špoanjolske desničaree zlima, iako su i ljevičari i socijalisti tada 1936. vršili zločine. Franco je vladao skoro 40 godina .