Već se u ranim jutarnjim satima na zagrebačkom Cvjetnom trgu okupilo svijeta. Ništa čudno, subota je, špica, konačno je sunce granulo. Ali, tu je i pozornica urešena velikim elektroničkim panoima. Njima dominira dojmljiv lik, pravi gorostas. To je Josip Poleš iz Košuta pokraj Trilja, višestruki prvak Hrvatske u superteškoj kategoriji. Čudili smo se kako diva od 207 cm i 120 kg nigdje ne opažamo unatoč gužvi i strci oko priprema za borbe obaranja ruku Svjetskog kupa koji će ovdje početi za koju minutu. Pronašli smo Josipa kako opušten sjedi u obližnjem kafiću čekajući svoj red, ima još do njegove kategorije.
– Neće biti lako. Ima ovdje strašno jakih boraca. Neki od njih vrhunski su i na međunarodnom nivou, teško je prognozirati kako će biti – kaže smireno Josip. A mi smo ga odmah, ne želeći mu remetiti koncentraciju, upitali za povijesnu anegdotu.
Ne treba biti ‘nabildan’
– Točno je da se brat moga djeda hrvao s Al Caponeom. Bio je prvak Amerike u hrvanju deset puta, jednom čak i svjetski – potvrđuje hrvatski obarač. Ima, dakle, nešto u genetici, ali u ovom sportu, suprotno prebrzom zaključivanju, ipak nije sve u snazi. Iako je Josip, kaže, uvijek bio najjači u razredu.
– Iskustvo je važno, vježbanje i tehnika. Snaga jest bitna, ali nije riječ toliko o snazi kakvu nabijate u teretani. Zglobovi, tetive, šaka, podlaktica, to je ono što je najvažnije i donosi prevagu. Ne moraš izgledati nabildano niti uzimati posebne preparate ili hranu, to ovdje ne mora značiti previše – govori gigant čija je šaka dvostruko veća od šake autora ovog teksta, koji Josipu i sam može parirati u kilogramima, doduše, ne i u visini.
Jača mu lijeva ruka
Prije obaranja ruke bavio se košarkom, igrao centra u Cetini, Trilju, Alkaru, no ratne su godine onemogućile redovit trening pa su sportovi snage ono u čemu se pronašao.
– Desetak puta godišnje nastupim na službenim natjecanjima, ali ne ostavljam se ni onih lokalnih. Odem i u Bosnu, ali najredovitiji sam u Radošiću na Bikijadi, tamo samo dva puta zaredom bio prvi. Obvezno sudjelujem u potezanju klipa gdje sam također bio najbolji – govori o svojim uspjesima u povijesnom sportu Josip Poleš. Uspjehe u obaranju ruke nizao je, praktično, kao od šale. Od početka u kategoriji do 99 kilograma kada je odmah postao prvakom pa do zadnjeg prvenstva Hrvatske u veljače kada je bio prvi u obaranju lijevom rukom u kategoriji više od 95 kilograma, drugi u obaranju desnom, a onda i apsolutni lijevom rukom. Stekao je Josip iskustva i na stranim natjecanjima, u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj...
– U početku mi je trebalo nekoliko dana da se oporavim. Sada je to tek dan-dva – objašnjava nam taj 40-godišnjak u jeku borbi. Trebalo je podrške, vrlo jaki obarači iz Italije, Azerbajdžana i Kazahstana nositelji su europskih i azijskih odličja. Najavljeni autobus iz Trilja s nekoliko desetaka Josipovih navijača mogao bi biti prevagom.
– Ma nisam ja zvijezda. A i ne možeš od ovoga živjeti, tek nešto novca stigne u klub da funkcionira. Najbolji su u Americi, kažeš? Pa zašto ne – zaključuje Josip Poleš, najbolji hrvatski obarač ruku.
>> Za jači spol - hrvanje u čokoladi, nudie bar, obaranje ruku...
ima li što besmislenije??? sutra bi mogli organizirati svjetsko prvenstvo u bacanju u dalj strganih kišobrana... ili u stajanju na jednoj nozi zatvorenih očiju...