Iza njega je 17 odrađenih godina. Sve to vrijeme od zbornice do učionice na trećem katu Prve osnovne škole Dugave ide istim putem – nikada, kaže, ne odlazi u kutke školskih hodnika kojima barem jednom nije prošao. Učionicu poznaje kao svoj džep. Baš kao i svi ostali prosvjetari, samo za razliku od njih, 43-godišnji Željko Brdal – ne vidi. U mraku je već 16 godina, a sa slabijim vidom muku muči znatno duže. Bijeli mu je štap u učionici rijetko potreban, učenike ne vidi, ali dobro ih čuje!
Iz glasa prepoznaje sve
Zazvonilo je. Dvadesetero učenika VI. razreda u klupama je – Brdal ih za dolaska u više razrede rasporedi, a oni tako ostaju sjediti sve do odlaska iz osnovne škole. Svi oni jako dobro znaju da ih je profesor povijesti rasporedio baš kao na šahovskoj ploči, ali svi se čude odakle mu takva memorija – svakome od njih zapamti "poziciju".
Unatoč našem boravku u učionici, sat se ni po čemu ne razlikuje. Uključuje se projektor, otvara lekcija, a tri učenice, njegove "tajnice" u imenik upisuju nastavnu cjelinu i popisuju učenike koji nedostaju.
– Petre, opiši prvu sliku lekcije u udžbeniku – kaže. Obrađuje se Arapski poluotok. Dovoljno je da učenik započne opis fotografije, a profesor preuzima palicu – svako slovo ispisano u toj knjizi njegovo je autorsko djelo. – Bave se nomadskim stočarstvom, ali čime još? – pita Brdal. – Trguju – javlja se učenik. Svi odreda poštuju pravilo, za riječ se bore rukom u zraku, baš kao i kod ostalih profesora – samo kod Brdala još pri tome izgovaraju prezime ili nadimak. – Furić – viče dječak nadglašavajući druge. – Ajmo, Furiću, čime trguju?
– Vodom, profesore – odgovara Petar. Mrtav ozbiljan. Brdal se nasmije od srca.
– Striček Petar, daj napokon nađi zgodnu curu – odgovara mu profesor. Petar zna da je pogriješio, toliko već poznaje profesorove komentare da brže bolje nastoji ispraviti odgovor. U razredu nema smijanja, učenici poštuju jedni druge, tako im je od prvog dana objasnio profesor. Oslovljava ih odreda sa "striček" i "teta", to je njima smiješno i drago, svakome toliko dobro poznaje glas da po njemu sudi sve – je li učenik tog dana tužan, iznimno raspoložen, sretno ili nesretno zaljubljen. Ipak, učenici otkrivaju: riječ je o strogom profesoru kojeg svi iznimno cijene. U 17 godina rada nikada nitko nije prekršio ni jedino pravilo u učionici – školske torbe moraju biti dobro skrivene ispod stolaca.
– Nikada se za svoga rada ovdje nisam spotaknuo o torbe, ni na hodniku, ni u učionici. Učenici jednostavno znaju da ne vidim i ako ih i ostave, točno čujem kako žure prije mene i sklanjaju prepreke – govori ovaj profesor, koji zbog svoga "invaliditeta" nikada nije odustao od sna. Prvu godinu rada predavao je i zemljopis, no kako se vid pogoršavao, to je morao ostaviti iza sebe. A kako zna da su baš svi na svome mjestu i u razredu?
– Na početku sata uvijek pitam tko nedostaje i dobijem odgovor. Vjerujem svojim učenicima. Naravno da postoji i tajna – profesor sam koji nastavu predaje za 292 učenika u 12 razreda i baš svakome znam ime i prezime. Na satu ću ih sigurno prozvati – odgovara. Otkrivaju učenici da im na pamet na pada markirati, ni nositi šalabahtere. Imaju i pismene i usmene ispite – pisani dio nadgleda netko od profesora čiji je vid za svaku prijevaru dobro izoštren, a usmeni se odvija u "električnoj klupi" odmah ispred profesorske koja je za nastave uvijek prazna.
– Točno znam ako mi učenik prilikom odgovaranja čita iz knjige ili bilježnice. Ton glasa im se uvijek promijeni. Nema varanja ni sa zadaćama, jednostavno smo izgradili takav odnos. Uostalom, nikada učeniku ne bih dao jedinicu zbog šalabahtera već zbog toga jer se uz šalabahter nije uspio ni snaći – kaže.
Učenici "tajnici" kojih ima u svakom razredu, ocjene svojih razrednih kolega upisuju u "lažni imenik", a administrativni upisi kasnije se vrše u zbornici. Profesor kojeg svi obožavaju vodi u školi i šah, dapače od 2009. godine Gradski ured za obrazovanje i sport imenovao ga je koordinatorom šahovskih škola Novoga Zagreba te je voditelj šahovske škole Dugave.
Šah i planinarenje
Oformio je i pokrenuo Mikronis kup natjecanje za djecu iz Osnovnih škola Novog Zagreba. Osim toga, 2007. godine napisao je udžbenik za Osnovnu školu "Tragom prošlosti 6", a u školi vodi i povijesnu grupu. Ovaj profesor zahvaljujući svojoj kćeri zaljubio se i u planinarenje. Tu mu svakako treba pratnja, međutim, kaže, njemu je puno lakše nego drugima jer ne vidi nikakve visine ni provalije.
Nesvjesno je svojim radom utjecao na percepciju školaraca prema slijepim osobama.
– Poznavajući njega više na slijepe ne gledamo kao na nešto čudno. Sad uostalom točno znamo kako im treba prići – govore učenici VI. A razreda dugavske osnovne škole.
Koliko kretenoidnih komentara. Svaka čast profesoru. Zbog takvih vjerujem u budućnost ove države.