Silvanu Novak na groblju u Ludbregu ispratili obitelj i brojni prijatelji

Mirno snivaj Silvana.

@loza ima tu istine sto ti kazes, jer da su ti ljudi,koji su samo bili na sprovodu, na vrijeme pokrenuli akciju pomoci, mozda danas nebi bili na sprovodu... ma kad netko umre, svi suze rone u 3pm, a dok je covik ziv, nitko ga ne sljivi ni pet posto. A dovoljno nam govore medjuljudski odnosi u zemlji-pa svi su jalni,mrze,ne postuje nitko nikog....a onda suze krokodilske!!!! sve je to gluma!

lschmidt... apsolutno si u pravu... ovo prelazi svaku mjeru ukusa, pogotovo ako znamo da je centar za tumore u zagrebu prepun žena i majki, mladih i starih, koje svakodnevno umiru, bez retka u novinama...

suze mi teku ali zivot je to,jako mi je zao ali to je tako,uvijek u zivotu ti je tesko kad se nesto dogodi i zato treba zivjeti i biti dobar,pogledati malo oko sebe i uvjeren sam da kad pomognes nekome kome treba da ne znas ko se osjeca ljepse,onaj mome si pomogao ili ti,zivot ide naprijed nazalost bez silvane i nadam se da se nece tako brzo zaboraviti i da sigurno ima jos puno ljudi za koje se ne zna da pate i za njih se nadam da ce se saznati da im pomognemo,pa ako uspijemo nasoj sreci nece biti kraja ako ne neka ih cuva dragi Bog

Kada bismo svi pomagali jedni drugima, bez obzira na ime i vjeru, manje bi boli bilo na ovome svijetu. Volimo te Silvana...

znam da nije vrijeme ni mjesto, no fascinirama me narodna opčinjenost sprovodima. Kad su ubili onog bugarsko ili rumunjskog rukometaša koji je bio u reprezentaciji na sprovod mu nije došlo ni 500! Kod nas da je bilo nešto slično bilo bi barem oko 5000 ljudi. Kod nas je to skoro pa normalno. Čemu? Pa izračunali su da čovjek kroz život neki pravi kontakt ostvari sa oko 200 ljudi! Kad umrem želim da me se pokopa u drugoj državi i da uz mene budu samo oni koji su uz mene proveli život.

Loza u 17,18 sati. Vi bi ste željeli da vam na sprovod dođu samo oni s kojima živite. Dobro. A zar bi da to kojim slučajem kao duh možete, protjerali i sve one koji su vam došli na pogreb iz poštovanja prema čovjeku. Čovjek se na pogrenu oprašta od čovjeka, bez obzira da li ga dobro poznaje. To bi trebalo biti na čast umrlom. Pas dolazi na grob svoga vlasnika, a kamoli ne čovjek. Čovjek je najrazumnije biće na svijetu i ima poštovanje prema ljudima, ali prema vašem prilogu upitno je da li se to odnosi i na vas. Vi ste očito otuđeni i sami od sebe a kamoli od ostalog živućeg svijeta. Zato bi bilo dobro da promijenite svoju tezu koja baš i nije konvencionalna.

Gdje se izgubilo ordinarno novinarstvo u Hrvatskoj? Čini se u bespućima senzacionalizma. Jedan od razloga zaštodosta ljudi koje znam više ne kupuju tiskovinu. Ova pažnja koju se posvećuje jednoj tragičnoj ali uobičajenoj priči je stvarno pomalo morbidna. nije ni čudo da su i obični ljudi skloniji prenaglašenim i sladunjavim simbolizmom kad ih te tiskovine tome i uče! Činjenice kažu da je tragično preminula osoba malo manje fotogenična i da HZZO nije poslovično nezainteresiran dati lovu sigurno ni jedan novinar ne bi napisao više od jednog članka! Sad je ona odjednom postala simbolom hrabrosti i nade! Hm! A ljudi se priklone tom senzacionalizmu pa vidim i oproštajni natpis koji je neko napisao u ime djeteta koje još ne zna ni pričati! Nevjerovatno! Dobro, ali meni je zanimljivije gdje će završiti onih 200 000e koji su navodno prikupljeni! Pijetet pokojnici i prezir novinarima!

SLIČAN SLUČAJ: Sveta Ivanka Beretta Molla (Magenta kraj Milana, 4. listopada 1922. - Monza, 28. travnja 1962.), svetica rimokatoličke Crkve, liječnica. Ivanka je hrvatska inačica njenog imena, izvorno zove se Gianna. Bila je deseto od trinaestero djece. Dva brata postalala su svećenici: Enrico je redovnik kapucin(redovničko ime fra Alberto) i liječnik, misionar u Brazilu; a Giuseppe je svećenik i inženjer u biskupiji Bergamo u Italiji. Njena sestra Vriginia bila je časna sestra kanizijanka, te je također i ona kao liječnica djelovala u misijama u Indiji. Za vrijeme studija radila je Ivanka sa siromašnim i starim ljudima. Završila je fakultet u Paviji, u Italiji i postala liječnica. Naknadno je specijalizirala pedijatriju i radila sa majkama, bebama i starijim ljudima. Bila je aktivna vjernica i zaljubljenica u skijanje. Razmišljala je da postane časna sestra, ali se ipak udala za ing. Pietra Mollu 1955. g. Rodila je troje djece: Pierluigija, Mariolinu i Lauru i nastavila liječničku karijeru. Redovito su u obitelji molili krunicu i čitali Bibliju. U 39 godini, bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće, dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: \"Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga. \" Suprug Pietro je cijelo vrijeme bio uz nju, tješio je i davao joj podršku. Ujutro 21. travnja 1962., rodila je zdravu djevojčicu Giannu Emanuelu. Liječnici su se borili za život njene majke , ali je sedam dana nakon poroda, u neizrecivoj boli i nakon ponovljenih usklika \"Isuse, ljubim Te, Isuse, ljubim Te\" preminula u bolnici u Monzi. Njen pogreb bio je prigoda duboke boli, vjere i molitve. Pokopana je na groblju u mjestu Masero (4 km udaljeno od grada Magente). U nedjeljnom Angelusu od 23. rujna 1973. godine, opisao je papa Pavao VI. njen akt kao \"svjesno posvemašnje predanje\" (\"Meditata immolazione\") [1]. Brzo se proširio glas o njenoj žrtvi iz ljubavi prema nerođenom djetetu i svetosti. Mnogi su hodočastili na njen grob, a i brojna su svjedočanstva drugih žena koje su u teškim trenucima poroda ili trudnoće zazivale Ivanku da ih zagovara, i teškoće su čudesno prošle. Stoga je pokrenut postupak njene kanonizacije. Proglašena je blaženom 24. travnja 1994. god., tijekom Međunarodne godine obitelji. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njenog tada 92-godišnjeg supruga i djece. Ovu izuzetnu ženu opisuju kao sveticu naše svakodnevnice, njena poduka ima temeljno životno značenje za obitelj kao prvu zajednicu, gdje se upija ljubav, vjera, čudoredne vrijednosti. Posljednje dijete, Gianna Emanuela, krenula je majčinim stopama i danas je također liječnica, dok je Laura, drugorođena kćerka, ekonomistica, koja ujedno surađuje s katoličkom udrugom »Voglio vivere« kojoj je cilj promicanje poruka sv. Ivanke Berette Molla. U župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom u Gorskom kotaru, postavljena je i posvećena slika sv. Ivanke, a na kraju svečane mise otkrila ju je kćerka pokojne svetice, Laura Molla. Spomendan joj je 28. travnja. Sv. Ivanka je prva liječnica koja je proglašena svetom i zaštitnica je trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Slobodno me razapnite, ali čin ove Talijanke koja je svjesno zanemarila vlastito zdravlje i život i za sobom ostavila četvero siročića, mene ne impresionira ni malo. Dapače, meni bi bila puno svetija da je, pobacivši četvrtu trudnoću i liječivši se, ostala živa i dobra majka ostaloj djeci. A ni ne mogu da se ne upitam, vezano uz ovaj post - je li to uvod u prijedlog za beatifikacijom pokojne Silvane? Ljudi, molim vas lijepo, stanite na kočnicu....

@lužnjak na cemu si ti?