Marek Marczynski, autor lanjskoga prosinca objavljena izvještaja Amnesty Internationala o progonu ratnih zločina u Hrvatskoj nazvana “Iza zida šutnje”, boravio je u utorak i srijedu u Bruxellesu, gdje je, zaledno s Nicolom Duckworth, AI-jevom programskom ravnateljicom za Europu i Središnju Aziju, izvještaj predstavio u Europskoj službi za vanjsko djelovanje, stručnjacima u Općoj upravi za proširenje Europske komisije, te europarlamentarcima zelenoj Franziski Katharini Brantner, socijalistu Hannesu Swobodi i pučaninu Gunnaru Höckmarku. AI zahtijeva da se izvještaj uzme u obzir pri raspravi o hrvatskome ispunjavanju mjerila za zatvaranje ključnoga 23. poglavlja u pristupnim pregovorima s Europskom Unijom, Pravosuđa temeljnih prava.
Marczynski radi kao istražitelj u međunarodnome tajništvu AI u Londonu i zadužen je za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Na sveučilištu “Nicolaus Copernicus” u Toruńu magistrirao je međunarodne odnose, a na Sveučilištu Bologne i na Sarajevskome sveučilištu ljudska prava i demokraciju. Za AI radi od 2006., a prije toga je radio u BiH i na Kosovu. Govori poljski, engleski i hrvatski.
S Marczynskim sam razgovarao u utorak navečer u AI-jevu uredu u Bruxellesu.
Je li vam pravi cilj zapravo bio odgoditi ulazak Hrvatske u EU?
- Željeli smo ovim posjetom osposobiti vlasti u EU da odluče o budućnosti Hrvatske, pružajući im naše procjene o tome što još treba učiniti kako bi se ukonilo ono što smatramo preprekama uspješnome progonu ratnih zločina u Hrvatskoj. AI nema nikakav stav o tome treba li se Hrvatska ili ne treba priključiti EU ili bilo kojoj drugoj organizaciji. Smatramo, međutim, da hrvatske vlasti mogu iskoristiti ovaj trenutak da poboljšaju način na koji se bave ratnim zločinima i drugim pitanjima ljudskih prava. Tako bi hrvatske vlasti i hrvatski građani zapravo mogli imati korist od pozitivnoga ohrabrenja sa strane europskih ustanova, kao i od nekih iskustava drugih zemalja članica. To je dakle svrha ovoga posjeta: da, dok u EU donose neke ključne odluke, imaju punu sliku o događanjima glede progona ratnih zločina. Posebice sada, kada teče rasprava o poglavlju 23, a mi smatramo da još postoje neka pitanja koja zahtijevaju hitan odgovor hrvatskih vlasti.
Jeste li prije dovršenja izvještaja pročitali izvještaj Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE)? Objavljen je nekoliko tjedana prije AI-jeva i znatno je pozitivniji.
- OSCE-ovi izvještaji namijenjeni su državama članicama EU i nisu javni, dok smo mi svoje procjene temeljili na javno dostupnim obavijestima, te na statistici i obavijestima koje su pružile hrvatske vlasti i ni na čemu drugome. Željeli bismo pročitati OSCE-ov izvještaj, ali mislim da nije toliko pozitivan koliko bi ga hrvatske vlasti željele prikazati.
Pročitao sam taj izvještaj. On bilježi “stalan napredak” Hrvatske, ističe da “u protekle dvije godine, kao ni u izvještaju iz ožujka 2009., nije zamijećena nikakva etnička pristranost u presudama hrvatskih sudaca”, dok vi tvrdite da toga još ima. Govori o preostalih petstotinjak neriješenih slučajeva a vi ih spominjete oko 700… Ne biste li trebali proučiti te nesklade?
- Namjeravamo proučiti taj izvještaj. Ali, zemlje članice su u prosincu produljile mandat OSCE-ovu uredu u Hrvatskoj, da nastaviti pratiti slučajeve ratnih zločina, što je znak da smatraju da ima još otvorenih pitanja, da u Hrvatskoj ima još posla. Inače bi ured zatvorile. Kada je riječ o brojevima, 700 slučajeva broj je koji smo dobili od ureda državnoga odvjetnika (DORH); temelji se na DORH-ovu godišnjemu izvještaju, koji je javan. Sada je DORH počeo koristiti novi software pa smo se sastali s njima da vidimo zašto je došlo do razlika, zašto DORH sada kaže da ima oko 500 slučajeva. Broj se smanjio jer su počeli grupirati slučajeve, kako bi se moglo suditi skupini počinitelja. Ako i jest 500 a ne 700 slučajeva – a spremni smo prihatiti tu novu statistiku - u Hrvatskoj ih se godišnje presudi oko 18 (OSCE kaže 25, op. a.), što znači da će proći najmanje trideset godina dok ih se sve ne presudi, a do tada će mnogi svjedoci biti mrtvi i nedostupni za svjedočenje. K tome, smatramo – a to smo i dokumentirali u izvještaju – da na nekoliko mjesta u Hrvatskoj taj broj nije konačan. Na primjer, u Sisku DORH govori o 35 slučajeva, dok udruge žrtava govore o njih najmanje stotinu.
Govorite li o udruzi Veritas, koju se sumnjiči za manipulaciju podatcima u promidžbene svrhe?
- Ne, govorim o udruzi žrtava iz Siska kojoj je predsjednica Vera Solar. Veritas spominje čak 600 slučajeva. Za najmanje 50 slučajeva, koji nisu u DORH-ovoj statistici, obitelji žrtava pokrenule su građanski postupak za odštetu. Ako u DORH-ovj bazi podataka potražite nekoliko osoba koje smo naveli kao navodno odgovorne za počinjenje ratnih zločina zbog zapovijedne odgovornosti, ni njih tamo nećete naći. A kada je riječ o pristranosti, temeljem statistike Ministarstva pravosuđa najmanje 76 posto svih slučajeva postupci su protiv hrvatskih Srba, kao i najmanje 40 posto slučajeva u odsutnosti polčinitelja.
Ali zašto bi to bilo sporno? Oni su pokrenuli rat, oni su počinili najviše zločina. Razazrali su gradove, četiri su godine držali trećinu Hrvatske pod okupacijom i progonili tamošnje Hrvate…
- Na neovisnim je i nepristranim sudovima da odluče tko je počinio ratni zločin; nije posao Ministarstva pravosuđa da dolazi s takvim općenitim zaključkom. Vjerujemo da nedostaje popis koliko je gdje i kako zločina počinjeno, da znamo imena svih žrtava i svih počinitelja, uključujuči one sa zapovijednom odgovornošću. Taj se napor još nije poduzeo; to nije samo naša ocjena nego i ocjena hrvatskih nevladinih organizacija, a to potvrđuje i primjer Siska. Sisak je primjer i za etničku pristranost. Tamo su u najmanje 100 sudskih postupaka počinitelji bili Srbi, što je u redu jer svim počiniteljima treba suditi, ali istovremeno nema nikakve sumnje da su zločine u Sisku počinili i Hrvati. Do sada se u Sisku, međutim, sudilo samo trojici hrvatskih počinitelja vezano uza zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske.
Ali to ne govori da su sudske presude pristrane.
- Ne, to je pristranost u istrazi, pristranost u odabiru slučajeva za sudski progon. Tijekom samih suđenja nije u skladu s međunarodnim standardima da se pripadnicima HV-a u gotovo svim slučajevima priznaju široke nezakonite olakšice, koje nisu u skladu s međunarodnim pravom. Priznati kao olakšicu za zločin protiv čovječnosti to što je netko bio pripadnik određene vojske jasna je diskriminacija i podriva čitavu zamisao o međunarodnome pravu, da se zločine mora progoniti na jednak, nepristran način, neovisno o tome tko ih je počinio.
Smatrate li onda pristranim to što Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nije podignuo optužnice protiv dvojice ključnih zločinaca, po zapovijednoj odgovornosti odmah ispod Miloševića, koji su razrušili Vukovar, Konavle, dobar dio Like, Zagore, Slavonije, sve do predgrađa Zagreba; pod čijim je zapovijedanjem ubijeno 10.000 hrvatskih građana: Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića? Kako itko može Hrvatskoj spočitavati pristranost, a da nije ništa učinio da se tu dvojicu zločinaca smjesti onkraj brave? Oni su, uostalom, bili zapovijednici Ratku Mladiću, dakle, odgovorni su zapovijedno i za zločine u BiH…
- Mi dokumentiramo sve ratne zločine. Naravno da suosjećamo sa svim žrtvama. Sa žrtvama Vukovara naš se glavni tajnik sastao tijekom svoga posjeta Hrvatskoj 2008. godine. I oni nam se žale da ne dobivaju potporu od hrvatskih vlasti, da su zapostavljeni. Prepreke koje smo prepoznali u našemu izvještaju pogađaju jednako i Hrvate i Srbe. Ako sudci nisu dovojno uvježbani za progon ratnih zločina, to može dovesti do nekažnjivosti; ako nemate dostatnu potporu za svjedoke, kako za hrvatske Srbe tako za Hrvate. Kada je riječ o ICTY-ju, ako čitate naše godišnje izvještaje vidjet ćete da vrlo glasnio kritiziramo taj sud, posebice njegovu strategiju dovršenja, koja je dovela do nekažnjivosti za nekoliko slučajeva, nekoliko zločinaca. Nastojimo nagovoriti zemlje članice UN-a da produže ICTY-jev mandat kako bi se sve osobe sa zapovijednom odgovornošću moglo optužiti i progoniti.
No, jeste li i u jednome vašemu izvještaju spomenuli ta dva imena glavnih počinitelja, Kadijevića i Adžića?
- Siguran sam da smo ih u nekom našem izvještaju spomenuli, ne zatvaramo oči na te zločine, u izvještaju o ICTY-jevoj strategiji dovršenja spomenuli smo Ratka Mladića i Gorana Hadžića…
Shvaćate li da će mnogi u Hrvatskoj, kao i u BiH, doživljavati vaše izvještaje kao pristrane dok god izričito ne budete zahtijevali progon Kadijevića i Adžića?
- Pa naravno, mi radimo sa žrtvama ratnih zločina širom bivše Jugoslavije, znamo kako se osjećaju i podupiremo njihovu borbu za pravdom. To je sigurno nešto sa čime se slažemo, ne vidim tu nikakav neporazum. Naravno da im treba suditi.
Znači li to da ćete kada se Srbija jednoga dana nađe, kao Hrvatska sada, na ulasku u EU, na jednak način predstavljati u Bruxellesu svoj izvještaj o toj zemlji?
- Svakako. Na pitanju ratnih zločina širom bivše Jugoslavije radimo već 20 godina i ne mislimo stati. To je naš cjelovit pristup. Ne izabiremo posebno Hrvatsku, jednostavno Hrvatska je prva zemlja u postupku proširenja s tom posebnom teškoćom. Razgovarajući s vlastima EU o pitanju ratnih zločina želimo postići to da EU unutar pristupnoga postupka uspostavi vrlo stroga pravila s jasnim mjerilima koja će se primjenjivati na sve zemlje bivše Jugoslavije. Ako kažemo da hrvatski pravni okvir ne odgovara suđenjima za rate zločine, želimo biti sigurni da će se ista poruka prenijeti kada se bude raspravljalo o Srbiji i o Bosni. Želimo uspostaviti model, kriterije koje će morati ispuniti sve zemlje bivše Jugoslavije. To je naš glavni cilj, a ne optuživati Hrvatsku; ona je jednostavno prva na redu za ulazak u EU. To je jednako važno i za hrvatske žrtve jer nekima od njih pravda će morati doći iz Srbije, neki od počinitelja su u Srbiji. Ako želite osigirati da se tim ljudima sudi, morate osigurati da se na sve primjenjuju ista mjerila. To je ono što želimo postići, da nema nekažnjivosti, ne samo u Hrvatskoj, nego širom bivše Jugoslavije ali i širom svijeta. Radimo i u Sudanu, Šri Lanci, Palestini, Izraelu itd.
U uvodnome dijelu AI-jeva izvještaja nalazi se nešto što se može protumačiti bilo kao zloćudan spin: navođenje na pomisao da je Hrvatska kriva za rat, bilo kao loša obaviještenost i površnost. Oboje u sumnju dovodi ostatak vašega izvještaja. Riječ je o tvrdnji da je rat počeo nakon što je Hrvatska u ljeto 1991. proglasila neovisnost. Poznato je, međutim, da su srpske milicije, pomognute jugoslavenskom vojskom, započele svoje pohode još u ljeto 1990., kao i to da su Hrvatska i Slovenija, na zahtjev EU, odgodile svoju neovisnost do Božića 1991., a da je u ta tri mjeseca odgode srbijanska vojska razorila i okupirala trećinu Hrvatske, te ubijala ili protjerivala stanovništvo zauzetih područja. Odakle vam, dakle, takva tvrdnja?
- Kao prvo, nemamo stav o početku niti o izvoru bilo kojega rata…
Nije u pitanju stav, nego činjenice.
- Pokušali smo o tome sročiti nekakvu neutralnu izjavu jer nismo u položaju, a to je i suprotno našoj politici, da tvrdimo tko je započeo rat. Nismo željeli navesti na pomisao da je Hrvatska kriva za rat i nadam se da se to nije tako razumjelo…
Razumjelo se tako.
- Nije to bila naša namjera. Ovaj izvještaj nije o tome, on govori o progonu ratnih zločina i ni o čemu drugome. Uostalom, 15 dana prije no što smo objavili izvještaj, poslali smo ga premijerki Kosor, predsjedniku Josipoviću, ministru pravosuđa Bošnjakoviću i glavnome državnome odvjetniku Bajiću, te smo ih zamolili da nam pošalju svoje primjedbe. Ni sa jedne od tih adresa nikakvu primjedbu nismo dobili, pa smo izvještaj objavili u izvornome obliku.
U izvještaju, među ostalim, zahtijevate progon Vladimira Šeksa. Obrazložite zašto.
- U izvještaju smo to jasno dokumentirali: ima dovoljno javno dostupnih dokaza da su određene zločine počinile određene postrojbe HV-a, a također je posve dobro dokumentirano da je g. Šeks nad nekim od tih postrojba vjerojatno imao zapovijednu odgovornost. To se temelji na presudama hrvatskih sudova i na izjavama samoga g. Šeksa koje je dao u slučaju protiv Branimira Glavaša. Nisu to, dakle, naša nagađanja nego činjenice koje su uspostavili izvan svake sumnje hrvatski sudovi. Također smo svjesni nekoliko drugih obavijesti, ako ne i dokaza, koje su učinjene dostupnima nakon što smo objavili ovaj izvještaj. To je, na primjer, videosnimak na kojemu g. Šeks izjavljuje da će sve vojne postrojbe u gradu Osijeku djelovati u skladu s naredbama koje izdaje krizno zapovijedništvo kojemu je on bio predsjednik. To znači da će djelovati prema njegovim naredbama. Također smo svjesni dodatnih svjedočenja nekih žrtava koje tvrde da su pokušale prijaviti g. Šeksu neke slučajeve, a da je on odbio djelovati prema tim obavijestima. S razine međunarodnoga prava, to je kršenje njegovih obveza kao osobe s višom zapovijednom odgovornošću. Ti čini, ako ima dokaza da su se zaista zbili, vuku kaznenu odgovornost. Mi ne tvrdimo da g. Šeks jest ili nije kriv, to nije naš posao. Samo ukazujemo na činjenicu da ima dovoljno dokaza koji su već u javnosti, a koje DORH treba iskoristiti kako bi započeo istragu da razjasni ima li temelja za Šeksovu kaznenu zapovijednu odgovornost.
Ministarstvo pravosuđa je u odgovoru na AI-jev izvještaj ustvrdilo su proučili sve te tvrdnje i da Šeks za te zločine nije nikako mogao znati jer da su počinjeni u dubokoj tajnosti.
- Kao prvo, žalimo što Ministarstvo pravosuđa daje izjave koje se mogu doživjeti kao pritisak na neovisnost pravosudnoga sustava u Hrvatskoj. Nije na Ministarstvu pravosuđa da odlučuje ima li dovoljno dokaza u nekome slučaju, to je posao DORH-a. Jasna je obveza vlasti, ne samo hrvatskih, da istraže takve slučajeve ratnih zločina, a nečinjenje toga kršenje je međunarodnoga prava. Stoga možemo samo još jednom pozvati DORH da zaista podrobno istraži taj slučaj, uzevši u obzir da su ti navodi već nekoliko godina u javnosti. I u samome je Šeksovu interesu da se te nejasnoće razjasne.
A na kakvim navodima temeljite zahtjev za istragom Davora Domazeta Loše za zločine u akciji Medački džep?
- To je zapravo slično. Ti se navodi ne temelje ni na kakvoj tajnoj istrazi koju bismo mi bili provodili; oni se temelje na presudi u slučaju Ademi-Norac, kojom je sud utvrdio da g. Ademi nije mogao imati nikakvu zapovijednu odgovornost, odnosno da je njegova zapovijedna odgovornost bila vrlo ograničena činjenicom da je zapovijednu odgovornost zapravo obavljao g. Domazet Lošo. Temeljem te prosudbe g. Ademi je oslobođen jer je g. Domazet Lošo prepoznat kao osoba sa zapovijednom odgovornošću. Pitanje je sada zašto nema nikakve istrage toga slučaja, kad je sud već imenovao g. Domazeta Lošu kao zapovijednika. Temeljem te presude DORH je morao pokrenuti istragu da utvrdi je li ta sudska prosudba točna ili pogrešna, ima li dokaza da ju podupru. Vrlo pozdravljamo ono što smo čuli od Ministarstva pravosuđa, da DORH izviđa taj spis. Nadamo se da će taj posao uskoro završiti, kako bismo čim prije doznali hoće li se otvoriti istraga.
Na kraju izvještaja dajete niz savjeta hrvatskim vlastima.
- Svjesni smo da je posve nestvarno očekivati da bi u postupku pristupa EU u iduće dvije godine Hrvatska mogla presuditi preostalih 700 ili 500 slučajeva. Ni mi ne bismo bili zadovoljni kada bi suđenja bila tako brza jer pazimo i na prava optuženika, da imaju dovoljno vremena pripremiti obranu. Ali unutar toga uskoga vremenskoga okvira, a imajući na umu da velik novac za to nije dostupan, ohrabrili bismo hrvatske vlasti da odrede neke prioritete. Mislimo da bi se ti prioriteti trebali usredotočiti na slučajeve u kojima su počinjeni najozbiljniji zločini, npr. zločini protiv čovječnosti, ratni zločini spolnoga nasilja, kao i zločini koji uključuju zapovijednu odgovornost. To je jedno područje. Drugo je da se pozabave najproblematičnijim dijelovima zemlje, gdje se ratne zločine vrlo malo progonilo ili gdje je još preostalo mnogo slučajeva.
Koja bi to područja bila?
- Na primjer Sisak, jer zamalo je polovica svih još neobrađenih slučajeva u Hrvatskoj iz Siska. Treće bi područje bilo usredotočenje na odgovornost visokih dužnosnika za te zločine, od kojih smo imenovali samo trojicu: Tomislava Merčepa, Šeksa i Domazeta Lošu. To bi poslalo vrlo pozitivnu poruku žrtvama, da će se progoniti sve ratne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio. Ima i drugih područja, poput pružanja potpore i zaštite svjedocima, jer to još izostaje. Uz to, već 11 godina čekamo da se dozna tko je zapravo ubio Milana Levara, pa kćer Vere Solar…
A što glede Hrvatske savjetujete vlastima EU?
- Smatramo da bi Hrvatskoj koristilo ohrabrenje, ali i stručna pomoć drugih država članica. Proširenje EU dobar je postupak i može hrvatskim građanima donijeti više pravde, bolji pravosudni sustav i samo još više poboljšati stanje ljudskih prava. Na dobrobit je hrvatskih građana da ga iskoriste, uključujući novac kojime EU može poduprjeti određene projekte. To je, ukratko, naša poruka
atrpimir, 20:47 dugo ti je trebalo dok si to shvatio!