Tri sudska procesa, jedan koji traje u Zagrebu, jedan čije se održavanje u Njemačkoj nastoji spriječiti po svaku cijenu i još jedan potencijalni, koji bi, posredovan istragom u Finskoj, tek mogao uslijediti, ogoljuju do kraja anatomiju moći u Hrvatskoj proteklog desetljeća.
Pod poplavom drugih vijesti suđenje Sanaderu ovog je tjedna palo u drugi plan. Javnost najviše zaokuplja samurajsko rezanje Slavka Linića, neosmišljeno i nekoordinirano s drugim resorima o čemu svjedoči tvrdnja ministra poduzetništva i obrta Marasa kako nije bio unaprijed upoznat s odlukom Porezne uprave o ovrhama i blokadama računa onih koji duguju za poreze i druga javna davanja više od dvije tisuće kuna. Nema veze što država kasni s plaćanjima svojih obveza i po 60 dana, ili što se, za razliku od malih poduzetničkih riba, nije tako rigorozno prema velikima, poput režimskog telala EPH s kojim se pregovara o oprostu 40 posto poreznog duga, više od dva milijuna kuna, i otplati preostalog u roku od četiri godine bez kamata. Ne mogu se do kraja ni naslutiti posljedice takve parcijalne i nerecipročne spartanske strogosti. Nema strategije ni vizije što će se s tim kratkoročno dobiti, a što dugoročno izgubiti, hoće li se ugasiti stotine obrta, izgubiti tisuće radnih mjesta i dodatno umrtviti ionako ukomirano gospodarstvo. Linić neistomišljenike javno naziva “luđacima”, što daje dodatnu draž cijeloj toj operaciji. Uz trakavicu Ina-MOL, slijetanje pokvarenog zrakoplova i navijačke nerede, suđenje Sanaderu postalo je sporedna vijest, iako su se na njemu mogle čuti vrlo zanimljive stvari. Bivši premijer, između ostalog, eksplicitno tvrdi kako glavnim državnim odvjetnikom upravlja politika, točnije kako se Bajić ne bi usudio podignuti optužnice protiv njega da je ostao na premijerskoj poziciji, već je to učinio tek po nalogu sljedeće premijerke Jadranke Kosor.
Ispričao je i sramotnu epizodu koja u potpunosti razotkriva bijedu hrvatske politike iz razdoblja kohabitacije Sanader-Mesić. Opisao je kako je, odmah nakon izborne pobjede 2003., nazvao Carlu del Ponte, podnio joj raport i iskazao poslušnost. Nakon toga je švicarska pravnica hrvatskom premijeru velikodušno iskazala milost rekavši kako ima za njega jedan “bonus”, tj. da, kao pravi, suveren od haaške sudbine i “pravde” može izbaviti jednu osobu po njegovom izboru. Sanader kaže kako je izabrao Ivana Jarnjaka, i to ne zato što bi procijenio da je ratni ministar policije za državne interese najvažnija figura koju može spasiti u toj igri, već samo zato što je njemu bio potreban za glavnog tajnika. Tako ga je, kaže, spasio od Haaga, osobu koja ga danas tereti. Jarnjak je na to odgovorio kako je Sanader prolupao i da mu se gadi.
U međuvremenu je ta lopovska hipoteka HDZ-a postala najnoviji “argument” u akciji spašavanja vojnika Perkovića od njemačkog suda. Do krajnosti ga je doveo zastupnik Nenad Stazić koji na optužbe HDZ-ovaca kako Vlada žrtvuje ugled zemlje da bi zaštitila udbaše i ubojice odgovara u stilu – nemate nam što prigovarati vi koji ste krali od naroda. Radi se o starom sovjetskom štosu – na optužbe zbog milijuna umorenih u gulagu replicira se – a što ste vi sve u prošlosti radili Indijancima! Mali je problem jedino u tome što Stazić na pitanje o smislu i posljedicama Lex Perković nije dužan odgovoriti samo HDZ-u, već cijeloj javnosti, uključujući i vlastite birače. Nakon svega, jedini prihvatljiv ishod je što skorije izručenje Perkovića njemačkom sudu. Sve drugo, uključujući i farsu od nekakvog suđena u Hrvatskoj za bilo što, može se interpretirati jedino kao skrivanje osumnjičenog od pravog procesa.
Treći stup društva, bivši predsjednik Stipe Mesić, hvalitelj NDH u šezdesetoj i predsjednik SUBNOR-a u sedamdesetoj, na pragu osamdesete suočio se s finskim pravosuđem. Istraga o korupciji pri nabavi oklopnjaka finskog poduzeća Patria, koja je u prvostupanjskoj presudi donijela dvije godine zatvora bivšem slovenskom premijeru Janši, stigla je i do Hrvatske. Optužbe su vrlo ozbiljne. Ne izriče ih bilo tko već, kao prenose slovenski i hrvatski mediji, finski glavni državni odvjetnik Jukka Rappe i glavni inspektor Nacionalnog ureda za istrage Kaj Erik Björkqvist. Oni ističu kako je Mesić osumnjičen da je, s kompanjonima, od trojice menadžera Patrije preko posrednika dogovorio i uzeo mito za angažman u natječaju za nabavu vojnih vozila u Hrvatskoj 2007. Našička cementara, Željezara Sisak, australski čekovi, porijeklo novca za kupovinu dva luksuzna stana, financiranje izbornih kampanja neke su od afera koje su se vezivale uz Mesića, ali ni jedna nije dobila sudski epilog. S aferom Patrija bi moglo biti drugačije, barem finski glavni državni odvjetnik to očekuje od hrvatskog kolege. U prvoj reakciji Mesić tvrdi da mu smješta obavještajno podzemlje, ne precizirajući misli li na finsko ili slovensko. Njegova verzija Arhimedova zakona izgleda ovako: onoliko koliko ga se uroni u optužbe za korupciju, toliko mu se poveća količina izljeva “antifašizma”, pa je u srijedu, dok su naslovnice medija u Hrvatskoj vrištale o aferi Patria, Mesić u Tuzli držao vatreni govor na proslavi sedamdesete obljetnice ulaska partizana u grad. Ne bi stoga čudilo da uskoro za urotu optuži finske klerofašiste.
Jesu li u pravu oni koji tvrde kako se dinamika ključnih političkih procesa u zemlji zadnjih godina određuje na relaciji američko veleposlanstvo – ured glavnog državnog odvjetnika? Činjenica je da su svi trenutno relevantni likovi na političkoj sceni na ovaj ili onaj način bili upetljani s glavnim akterima tri suđenja. Tko je u igri a da nije potekao iz Mesićevog ili Sanaderova šinjela? Da nije surađivao s Perkovićima ili činio sve da se starijeg ne izruči?
Naš zatvoreni i korumpirani sustav koji predugo truli i implodira, očito se može razdrmati samo izvana. Sanader nikada ne bi pao da nije bilo vanjskog pritiska, sapunica “udbaši i sinovi” se očito može prekinuti i do kraja raščistiti samo pred njemačkim sudom, a finska istraga mogla bi predstavljati prvu naznaku velike, dobre vijesti za Hrvatsku. I nade da sve može biti drukčije.
